Linkovi

U Novu Godinu - s 'Auld Lang Syne'


Dio novogodišnje tradicije u Americi i jedna je dobro poznata pjesma. Milijuni je pjevaju iako je malo onih koji znaju bilo njeno porijeklo bilo njeno značenje… A nema ih ni puno koji znaju njene riječi, ali to nikoga ne spriječava da se pridruži “novogodišnjem” zboru.

Dok otkucavaju posljednje sekunde Stare Godine, svi u zboru, zajedno, i zapocinjemo, s onih prvih par rijeci….”Should old acquaintance be forgot…”, a onda svi nastavljamo uglavnom sa “la, la, la…” ili “hm, hm, hm….”, da bi se opet svi zajedno nasli na one tri zadnje “…for the sake of Auld Lang Syne”. To je i naslov pjesmi - Auld Lang Syne. Na cijelom engleskom govornom podrucju, pa i sire, njome se uvijek ispraca Stara i docekuje Nova, ali osim tih par rijeci na pocetku i na kraju, ostatak zna mozda samo sacica ljudi. A i oni stalno vode raspru oko toga koje su rijeci prave, originalne. Stotinu puta smo je culi, stotinu puta zapjevali, ali pojma nemamo sto ona znaci.

Vecina nas pjesmu asocira s Novom Godinom. I sa Skotskom. Premda ni Skotlandjani nisu nista bolji kad je rijec o – njenim rijecima! Ima i onih koji je smatraju medjunarodnim izrazom prijateljstva, drugarstva i nade. A ima i onih koji u njoj vide lijep i jednostavan kraj nekom domjenku, zakljucak ugodnoj veceri druzenja s prijateljima. Drzeci se za ruke, otpjevat ce je u znak pozdrava i kao potvrdu starih prijateljstava.

Sve to, danas, i znace tri jednostavne, keltske rijeci iz starog skotskog dijalekta - “Auld Lang Syne”. Na engleskom, doslovno – “old long since”, u znacenju “dobri dani davno prosli”. I datiraju barem iz 1711. godine. Potkraj 18. stoljeca, na scenu stupa skotski pjesnik i folklorist Robert Burns i genealogiju pjesme, ionaku vec slozenu, cini jos slozenijom.

Burns je bio prvi koji je staru, drevnu, baladu, cuvsi je od nekog starca, zapisao. I kopiju originala poslao Britanskom muzeju, uz komentar: ”Ovo je pjesma iz davnih dana, nikad dosad objavljena, nikad zapisana, dok ja to ucinio nisam. Zasluzuje da ju se cuje.”

Eto, zbog toga je mnogi Burnsu i pripisuju. I najuvjerljiviji dokaz nalaze u pismu koje je bard, u prosincu 1788, pisao Mrs. Agnes Dunlop, a u kojemu, izmedju ostaloga, kaze: ”Neka je laka zemljica na grobu onog blazenog pjesnika koji ovu velicanstvenu pjesmu sastavi. Vise je u njoj strasti i zara naseg, domaceg sina, genija, nego u deset danasnjih engleskih bakanta.”

Burns je, ocito, bio rodoljubno raspolozen i u potrazi za nekom drugom, idealiziranom prosloscu. Iz tog je razloga, mozda, pjesmi i sam dodao dva stiha. I napisao ih tako da zvuce staro, tuzno i daleko. Tu, svoju verziju, Burns je, 1796, i objavio. Za mnoge, jos jedan, uvjerljivi dokaz da je “Auld Lang Syne” - njegova.

Tko je pjesmu prvi napisao? Jesu li je, jos u davne dane, u malim, kamenim kucama, uz sivu i vjetrom brisanu obalu sjeverne Skotske, okupljeni oko vatre, pjevali krsni Skotlandjani u kiltovima? Nista od toga ne znamo. Kao niti njene rijeci. Pjevamo je kao melodiju samo, kao da je ona postala znak naseg atomiziranja, odvajanja i udaljavanja, pjesma za usamljenije duse koje pjevaju uglavnom – za sebe.

I verzija poznata vecini Amerikanaca, instrumentalna je. Sinonimnom s Novom Godinom ucinio ju je Guy Lombardo koji je, sa svojim orkestrom “Royal Canadians”, jer sam je i bio Kanadjanin, pjesmu uvijek svirao na Staru Godinu, u njujorskom hotelu ROOSEVELT. Milijuni Amerikanaca slusali bi je u radio-prijenosu. Mnogi su je s Lombardom i poistovjecivali.

Prije nego sto je cujemo, kao melodiju samo, nekoliko rijeci ipak, za oprostaj s vama, dragi nasi slusatelji. Jesu li Burnsove ili nekog anonimnog pjesnika, takodjer nikada necemo znati, ali rijeci su koje prijatelj prijatelju, nazalost, cesto zaboravlja reci: ”Evo ti ruka, vjerni prijatelju, daj i ti meni svoju, pa da ispijemo case, za one dobre dane, davno prosle….”

XS
SM
MD
LG