Od njegovog TV-debija proslo je vec vise od 40 godina. Za to vrijeme, Charlie Brown Christmas, animirani film temeljen na popularnom stripu Peanuts, Charlesa Schulza, postao je pravi blagdanski klasik, omiljeni televizijski program nebrojenim americkim obiteljima. A kad je bio prikazan, u prosincu 1965. godine, nisu bas bili sigurni da ce show imati uspjeha.
Likovi su nam svima dobro poznati......Charlie Brown, djecak na cijoj proslavi uvijek kisi, djecak koji nikad nije pobijedio u baseball utakmici, djecak koji nikad nece srce male crvenokose djevojcice osvojiti. Vjecno zamisljen, pognute glave, s rukama u dzepovima, u pratnji Snoopyja, inteligentnog psa, koji nikad niti jednu rijec ne progovara, ali najpametniji je, vjerojatno, lik serijala o Peanutsima.
Snoopyja prati njegov vjerni prijatelj Woodstock, mala ptica. Linus je intelektualac skupine, nikada se ne odvaja od one svoje sigurnosne dekice; cuclajuci prst, Linus uvijek nalazi rjesenja za najslozenije probleme. Tu je i Linusova sestra Lucy, i prijateljice Marcie i Peppermint Patty i....jos mnogi drugi likovi.
Charles Schulz nam ih je, u formi stripa, dao jos pocetkom pedesetih godina. G. 1963., mladi filmas iz San Francisca - Lee Mendelson – radio je na kratkom dokumentarcu o Charlesu Schulzu, kreatoru vec ludo popularnog stripa, u koji je ukljucio i par minuta animiranog filma o Peanutsima, djeci-amaterima povjerio njihove glasove, a pisanje glazbe, za animirani segment, tridesetpetogodisnjem jazz-pijanistu Vinceu Guaraldiju, takodjer iz San Francisca. Taj Mendelsonov dokumentarac nikad nije ugledao svijetlo dana, nije ga htjela niti jedna televizijska mreza.
Dvije godine kasnije, 1965., Schulzovi su se likovi nasli na naslovnici casopisa Time i Mendelson je dobio poziv od CBS-a, s pitanjem – moze li napraviti specijalni bozicni program s Peanutsima. Sponzor bi bila kompanija Coca-Cola. Mendelson i Schulz smislili su cijelu pricu za samo jedan dan i pozvali Guaraldija, inace redovitog citatelja Schulzovog stripa, da za polusatni TV-program napise nekoliko pjesama.
Guaraldi je donio jednu svoju staru, pod naslovom Linus and Lucy, koju je napisao za onaj prvi Mendelsonov dokumentarac, aranzirao nekoliko vec dobro poznatih blagdanskih pjesama, napisao nekoliko novih, a za onu Christmas Time is Here, rijeci napisao, na pozadini koverte, za 15 minuta.
Prvo prikazivanje za direktore CBS-a zavrsilo je u dubokoj tisini. Samo je jedan, navodno, koji je, toga dana, vec bio popio nekoliko, ustao i rekao: “Vi ste momci totalno ludi. Ta ce se stvar prikazivati jos stotinu godina.” Svi drugi direktori mrzili su Mendelsonov Bozic Charlijea Browna od samog pocetka. Bili su sigurni da ce dozivjeti potpuni neuspjeh i to iz ovih razloga – glasove su likovima dala prava djeca, prica je bila suvise religiozna (Schulz je inzistirao na religioznoj temi jer takav je bio njegov osobni dozivljaj Bozica – Linus i recitira iz Evandjelja po Luki), a, onda, tu je bio i taj ozbiljni, suvremeni, sve samo ne tradicionalni jazz soundtrack koji je napisao Guaraldi umjesto uobicajenih glazbenih efekata koji su se u crticima koristili.
Charlie Brown Christmas prikazan je na televiziji 9. prosinca 1965. godine, gledalo ga je pola tadasnje americke televizijske publike, oko 15 milijuna domova, dobio je sjajne kritike i otada se prikazuje svake godine. Jedan je od najgledanijih blagdanskih programa i usao je u americku kulturu kao televizijski ekvivalent Bozicne pjesme, Christmas Carol, klasika Charlesa Dickensa. Po rijecima jednog drugog crtaca stripova – Roberta Smigela – “Charlie Brown Christmas najbolji je polusatni TV-show koji je Amerika ikada imala.”
Evo ukratko Schulzove price... Charlie Brown trazi pravo znacenje Bozica. Zeli razumijeti i zasto ga uvijek, oko blagdana, uhvati neka tuga i depresija. Lucy mu savjetuje da rezira skolsku priredbu o rodjenju Isusa. Ali nitko, u postavi, ne slusa Charlie Browna. Dodjeljuje mu se manja uloga – pronalazenja bozicnog drvca.
Umjesto da kupi veliko i kricavo umjetno, kako mu je to Lucy sugerirala, Charlie donosi grancicu bora. Svatko se Charlieju smije i ruga osim Linusa. Charlie je u suzama, pita se postoji li itko tko razumije pravo znacenje Bozica. Linus mu recitira pricu o rodjenju Isusa.
U medjuvremenu, Snoopy je svoju psecu kucicu tako lijepo ukrasio da odnosi prvu nagradu. Charlie stavlja jedan ukras na svoje majusno drvce, ali pod njegovim teretom ono se savija i Charlie bjezi, pun ocaja. Linusovo objasnjenje Bozica cula su i druga djeca i odjednom shvatila da su se prema Charlieju grubo ponijela. Skidaju ukrase sa Snoopyjeve kucice i pomazu Charlijeu okititi ono njegovo drvce. U rijetkom trenutku srece, Charlie Brown se, u bozicnoj pjesmi, pridruzuje drugima, okupljenima oko bozicnog drvca, i prica zavrsava. Melankolicna, ali cudesna prica kojom se Charles Schulz zelio narugati komercijalizaciji Bozica.
Glazba Vincea Guaraldija, pisana za taj TV-show, rado se slusa i nakon vise od cetiri desetljeca. Album s Guaraldijevom glazbom upravo je postao dvostruki platinasti, prodan u vise od dva milijuna primjeraka. Guaraldijeve skladbe, pisane za Bozic Charlieja Browna, nasle su se na repertoaru jazz-glazbenika poput Diane Krall, Dave Brubecka, Wyntona Marsalisa, Georgea Winstona, Rosemary Clooney, B.B. Kinga.
Guaraldi je umro 1976., u 47. godini zivota, od srcanog udara, ali njegov bozicni album postao je blagdanski klasik koji je sa jazzom upoznao dvije generacije Amerikanaca. Ona njegova zarazna - Linus and Lucy - postala je jednako prepoznatljiva kao i likovi Peanutsa, Charlesa Schulza... Ostaje vjecno mlada i ispunjena nadom, bas poput Charlijea Browna.
