Vrlo malo je onih koji su na americku glazbenu industriju imali vise utjecaja od Ahmeta Erteguna. Sam Ertegun bio je ikona isto toliko koliko i bilo koja legenda rocka, jazza ili soula koja je prosla kroz Atlantic Records, kucu koju je Ertegun, zajedno sa svojim starijim bratom Nesuhijem, i partnerom Herbom Ambramsonom, osnovao 1947. godine, u zgradi jednog zapustenog hotela na West 56th Street njujorskog Manhattana. Deset tisuca dolara, koliko mu je trebalo za pocetnu investiciju, posudio je od obiteljskog zubara. Ertegunu je tada bilo 25 godina.
Rodjen u Istanbulu, 1923., Ertegun se u Americi obreo zahvaljujuci ocu Mehmetu Muniru Ertegunu, turskom diplomatu koji je, prije dolaska u Washington, bio ambasador Turske u Svicarskoj, Francuskoj i Engleskoj, a na samom pocetku svoje karijere i pravni savjetnik Kemalu Ataturku, “ocu moderne Turske.” U Sjedinjenim Drzavama sluzbovao je kao ambasador Turske tijekom godina Rooseveltove administracije i umro u Washingtonu, 1944. godine.
Ahmet je svoje formativne godine proveo u Washingtonu i na washingtonskom sveucilistu Georgetown upisao studij srednjevjekovne filozofije. Kad god je mogao, vrijeme je provodio u tada brojnim jazz i blues klubovima crnacke cetvrti grada, u njima je, za dugih nocnih sati, dobijao svoje netradicionalno obrazovanje. U Washingtonu je tada jos vladala segregacija, no to nije sprijecavalo Ahmeta i njegovog brata da noci provode po lokalnim barovima i klubovima. Isla su braca Ertegun, danju, od kuce do kuce u crnackim cetvrtima ne bi li cula sto vise “race records,” ploca sa crnackim glazbenicima koje se nisu mogle tada naci u trgovinama. Nedjeljom, obitelj Ertegun je otvarala vrata turskog veleposlanstva jazz-glazbenicima, lokalnim i putujucim, za neformalne jam-sessions tijekom kojih su sklopljena bila neka trajna prijateljstva. Jos kao tinejdzeri, Ahmet i Nesuhi organizirali su prvi integrirani jazz koncert u Washingtonu, u dvorani Jewish Community Center, jer to je bilo jedino mjesto u gradu na koje su pristup imali i rasno mijesani orkestar i rasno mijesana publika.
Kad je doslo vrijeme da odluci zeli li se baviti skolastickim radom ili se vratiti u Tursku i nastaviti ocevim stopama, u diplomaciji, ili odabrati nesto trece, Ertegun je odabrao trece: “Ono sto sam istinski volio, bila je glazba,” rekao je, “jazz i blues, provoditi vrijeme na koncertima, po klubovima. Odabrao sam ono sto sam stvarno volio.”
U americku glazbu, posebice jazz, Ertegun se zaljubio jos kad mu je bilo devet godina, kad ga je brat odveo na koncert u londonski Palladium, da bi culi orkestre Dukea Ellingtona i Caba Callowaya. Ljepota jazza – improvizacija, ritam i ritma, elegancija glazbenika u onim bijelim odijelima - ostavila je na Erteguna trajan utisak.
Pronicav i kad je u pitanju bio glazbeni talent i kad je u pitanju bio poslovni potencijal, Ertegun se, u Atlanticu, okruzio iskusnim producentima i za Atlantic uzimao glazbenike koji ce od nje napraviti jednu od najuspjesnijih neovisnih diskografskih kuca, jednu od vodecih americkih glazbenih kompanija. Od svog skromnog pocetka, u jednoj prostoriji, ona je prerasla u medjunarodnu organizaciju ogromnog utjecaja u kojoj je Ertegun – s puno poslovnog duha, ali i kreativne strasti – bio i izvrsni direktor i producent i skladatelj, ponekad i prateci vokal. Njegovi su, ali s potpisom Nugetre (Ertegun, pisano obrnuto) bili R&B hitovi Chains of Love i Sweet Sixteen, a kao prateci vokal pojavio se na snimci sa Joeom Turnerom u njegovoj Shake, Rattle and Roll. Cesto se znao na pozornici pojaviti, i zapjevati, uz velika imena Atlantica.
Vec pocetkom pedesetih, samo nekoliko godina od osnivanja, Atlantic Records stvara svoj vlastiti jedinstveni zvuk, “spoj glazbenih ukusa, glazbenih ljubavi Ahmeta Erteguna – bluesa i jazza, urbanog bluesa Chicaga, swinga Kansas Cityja, sofisticiranih ritmova i aranzmana New Yorka, sa zvucima New Orleans mamba.” Sredinom 50-ih, Atlantic privlaci i neke od najinovativnijih jazz-glazbenika razdoblja – Johna Coltranea, Charlesa Mingusa, Modern Jazz Quartet, Ornettea Colemana... Sredinom 60-ih, Atlantic prodaje milijune ploca vodecih soul glazbenika, medju njima Otisa Reddinga i Arethe Franklin. Aretha je do tada snimala za Columbia Records, ali tek ce njeni hitovi za Atlantic od nje napraviti “Kraljicu soula”.....
Turcin, i musliman, Ahmet Ertegun najplodniju suradnju ostvaruje s legendarnim producentom Jerryjem Wexlerom, Zidovom, suradnju na promicanju americkih crnackih glazbenika. Zahvaljujuci toj dvojici, ritam-i-blues i dospio je u srediste americke popularne glazbe.
Ertegunovo i Wexlerovo jazz i pop carstvo ukljucivalo je tako velika imena kao sto su Stonesi, Led Zeppelin, Yes, Crosby, Stills, Nash & Young, Bette Middler, Jewel, Phil Collins, Kid Rock, Matchbox Twenty.... i, uz vec spomenuta imena jazza i soula, Ruth Brown (prva koja je za Atlantic hit napravila, Ertegun ju je otkrio u poznatom washingtonskom klubu Crystal Caverns, 1947. godine), zatim Joe Turner, Ray Charles....
U jednom intevrjuu, prosle godine, sa Charlijem Roseom, za PBS televiziju, Ahmet Ertegun je rekao: “Dobre glazbe ima u Irskoj... u mnogim zemljama, ima je svagdje, ali jedina glazba koja je putovala cijelim svijetom, glazba je Amerikanaca africkog porijekla. Obozavam ovu zemlju, obozavam njenu glazbu!”
Ertegun je bio glavna pokretacka sila iza osnivanja Rock And Roll Hall of Fame i njegovog muzeja. I sam je u “kucu slavnih” primljen 1987. godine, njegov brat, Nesuhi, nekoliko godina kasnije. Bilo je to samo jedno od niza visokih priznanja urucenih Ahmetu Ertegunu, “najboljem,” kako je Jerry Wexler pisao u svojoj autobiografiji, “kojega je americka diskografija ikada imala.”
Kad mu je prosle, 2005. godine, americka Akademija za snimljenu glazbu dodjelila posebni Grammyja, predsjednik Akademije Neil Portnow rekao je: Ahmet Ertegun istinski je vizionar ciji zivotni rad je ostavio dubokog traga na glazbenom krajoliku nase kulture i cijeloga svijeta. Ponosni smo sto prvi poseban Grammy – President’s Merit Award Salute to Industry Icons – dodjeljujemo izvanrednom covjeku Ahmetu Ertegunu i time slavimo nevjerojatna ostvarenja tog, jednog od najstovanijih i najcjenjenijih glazbenih producenata.”