U seriji Americki profili donosimo onaj Richarda Westa, osnivackog direktora Smithsonian muzeja americkih Indijanaca. Taj je najnoviji washingtonski muzej otvoren prije dvije godine. G. West, pripadnik naroda Juznih Cheyennea, plemena relociranog u Oklahomu u drugoj polovici 19. stoljeca, s podrucja danasnje Juzne Dakote, kaze da je muzej zamisljen tako da indijanska kultura bude prikazana na nacin na koji je vide Indijanci, ne na nacin na koji je vide drugi narodi.
Tisuce Indijanaca, bas poput predaka Richarda Westa, bilo je prisiljeno napustiti svoju drevnu zemlju na podrucju Wyominga, Colorada i drugih saveznih drzava kad ih je vlada relocirala na, kako su ga tada zvali, Indijanski teritorij, teritorij koji je obuhvacao dijelove danasnjih drzava Oklahoma, Texas, Kansas, Nebraska. Richard West, kojemu su danas 63 godine, odrastao je u Oklahomi, ali studirao americku povijest na Harvardu i pravo na Stanfordu te postao jedan od istaknutih washingtonskih odvjetnika, lobist za indijanska prava, i pokretacka snaga iza osnivanja prvog muzeja na washingtonskom Mallu, gdje se i nalaze svi muzeji Smithsoniana, posvecenog jednoj manjinskoj kulturi.
Kao dijete, Richard West je s bratom i ocem, kiparom i slikarom, zivio u jednoj obicnoj drvenoj kolibi. Otac ih je ucio indijanskim nacinima zivota. Tamo, pedesetih godina, djecaci su, u tradicionalnoj indijanskoj odjeci, cak plesali i na televiziji. Richard West je tako i upoznao Jaya Silverheelsa, Iroquois Indijanca, koji je, u popularnom TV-westernu, glumio u ulozi Tonta. Tonto je bio “vjeran indijanski pratilac” bjelackog junaka Lone Rangera. "Jay Silverheels je puno ucinio za Indijance u Hollywoodu i to u vrijeme kad su indijanskim glumcima holivudska vrata bila, opcenito, zatvorena. Nacin na koji su mediji predstavljali Indijanca, posebice na filmu, nije se, zapravo, mijenjao sve do 90-ih godina. Bila je to uvijek stereotipna, jednodimenzionalna interpretacija indijanskih naroda – barbari, divljaci, bez osjecaja, bez kompleksnosti. A nista od toga nije tocno, ni kad su u pitanju indijanske kulture ni kad su u pitanju indijanski narodi".
Na adresu Richarda Westa, kao direktora Muzeja americkih Indijanaca, stigla su mnoga pisma s kritikama zbog cinjenice da se muzej koristi tehnoloskim dostignucima. "Svako od tih pisama stiglo je od onih koji su ne-indijanskog porijekla. Mi, Indijanci, drugacije na to gledamo. Uvijek smo bili spremni na prihvacanje i primjenu novih tehnologija kad je u pitanju odrzavanje nas, na zivotu, i cuvanje nasih kultura".
Novi Smithsonian muzej primio je, u protekle dvije godine, vise od cetiri milijuna posjetitelja, a prica koju im muzej prica stara je vise tisucljeca, iz vremena puno prije dolaska bijelaca kad je i pocelo pustosenje dobrog dijela indijanskih kultura. Ali nikada, za vrijeme prikupljanja novca za izgradnju muzeja, a radilo se o svoti vecoj od sto milijuna dolara, nikada, kaze Richard West, nije se apeliralo na griznju savjesti, na osjecaj krivice. "Ne kazem da svaki Amerikanac ne bi trebao razmisljati o tome kako se indijanske narode tretiralo u proslosti. Ali moj otac mi je davno jos rekao: “Ni osobno, a cak ni kao dio drustva, dakle – kolektivno, neces daleko stici budes li igrao na tu kartu.” Ako se ponasamo kao zrtve, to gotovo uvijek priziva krivnju. Treba se dici iznad toga".
Muzeji kao sto je Nacionalni muzej americkih Indijanaca, kaze Richard West, moraju biti, moraju sluziti kao forumi za raspru o kontroverznim idejama. Kao sto je, primjerice, davanje nadimaka i imena sportskim ekipama koji vrijedjaju americkog Indijanca....poput ”Savages,” Barbari, ili Washington Redskins, Washingtonski crvenokosci. G. West je izrazio nadu da ce vodeci sportski klubovi jednog dana poceti razmisljati i o cinjenici da su americki Indijanci slozena, multidimenzionalna ljudska bica.
Richard West, koji se iduce jeseni kani povuci u mirovinu, izrazio je jos jednu nadu – da muzej, u cijem stvaranju je on odigrao kljucnu ulogu, moze, posjetiteljima iz cijeloga svijeta, predociti ne samo povijest indijanskih naroda nego da ih moze navesti i na razmisljanje o zivotu trideset do trideset i pet milijuna danasnjih Indijanaca koji zele imati snazan glas, koji zele da se i njihova vlastita rijec cuje, kad je u pitanju kulturna buducnost njihovih naroda.