Petnaest desetljeća dugo je razdoblje; malo je publikacija, bilo gdje u svijetu, koje su, neprekinuto, trajale toliko vremena.
Sredinom 19. stoljeća, kad Sjedinjene Države nisu bile stare još niti sto godina, skupina intelektualaca New Englanda (sjeveroistočnog područja zemlje koje čini šest saveznih država), zaokupljeni i poneseni nečim što su zvali “američka misao,” uvjereni da Novi svijet već ima i svog Novog čovjeka, Amerikanca, ne više samo presađenog Evropljanina, te da je zemlja, izgrađena na pretpostavkama “života, slobode i potrage za srećom,” vrvjela od optimizma i kreativne energije, ali nije imala umjetničkih galerija ili opere, zaključili su da joj treba kultura – kultura dovoljno široka i velika da bi one njene uzvišene vizije i ideale i podržala.
S tim jednako uzvišenim ciljem, mala skupina filozofa, književnika i pjesnika počela se, početkom 50-ih godina 19. stoljeća, okupljati svake subote poslije podne i, za stolom bilo bostonskog restorana Albion bilo bostonskog hotela Parker House, čitati svoju poeziju i prozu, osuđivati robovlasništvo, raspravljati o umjetnosti i o načinima na koje prosvijetliti masu Sjedinjenih Država. Skupinu su činili filozof, esejist i pjesnik Ralph Waldo Emerson; književnik Henry Wadsworth Longfellow; pjesnik Oliver Wendell Holmes, otac budućeg suca američkog Vrhovnog suda Olivera Wendella Holmesa, mlađega; pjesnik, kritičar, satiričar i diplomat James Russell Lowell; istaknuti bostonski izdavač Moses Dresser Phillips, te njegov mladi asistent Frank Underwood, vatreni abolicionist.
Iz jednog takvog subotnjeg susreta, u proljeće 1857. godine, rodila se ideja za Atlantic Monthly. Underwood je bio taj koji je svog šefa, Phillipsa, nagovorio da treba početi s izdavanjem jednog novog časopisa koji bi bio posvećen politici, umjetnosti i književnosti u Sjedinjenim Državama. Lowell je bio izabran za njegovog prvog urednika. Te godine, 1857., u studenome, izišao je prvi broj časopisa, skromne veličine pamfleta.
Petnaest desetljeća je doista dugo razdoblje; puno toga se dogodilo i promijenilo od onih subotnjih poslijepodneva kad je mala skupina glasovitih autora kovala planove za izdavanje prvog broja, ističe današnje uredništvo časopisa. Gospodarstvo Sjedinjenih Država, primjerice, bilo je manje i slabije od onoga koje je imala Britanija. Američke oružane snage bile su manje od onih koje je imala Francuska. Još nisu bili napisani niti Das Kapital, a niti Porijeklo vrsta. Američki teritorij, istina, već se prostirao od Atlantika do Pacifika, ali Uniju je činilo tek 37 saveznih država. Samo muškarci su imali pravo glasa. A i robovlasništvo je bilo još uvijek legalno u Sjedinjenim Državama.
U onom prvom broju, u studenome 1857. godine, objavljene su bile pjesme Emersona, Longfellowa, Lowella i Johna Greenleafa Whittiera, sve pisci i pjesnici američkog Sjeveroistoka. Mnoge će godine još morati proći prije nego što će časopis tiskati i pisce iz zapadnih država. Tek 1875. godine Atlantic je, po prvi put, izišao iz svojih New England okvira, kad je, u sedam nastavaka, objavio knjigu Old Times on the Mississippi, poznatiju kasnije pod onim drugim naslovom – Life on the Mississippi, Život na Mississippiju, Marka Twaina.
Mnoge će godine još morati proći i prije nego što časopis počne objavljivati, i redovito uključivati, ženske autore iako je bio prvi koji je objavio Borbenu himnu Republike, Battle Hymn of the Republic, Julije Ward Howe, još prvog siječnja 1862. godine. Tijekom idućih nekoliko desetljeća, širit će svoj vidokrug kako bi uključio i promjene koje je, s vremenom, doživljavala “američka misao.” Već početkom 20. stoljeća, Atlantic postaje platforma za Johna Muira, aktivista za zaštitu prirode i čovjekove sredine; za Helen Keller, koja čitatelje potiče da se koriste svim svojim osjetilima; kasnije, tijekom razdoblja borbe za građanska prava, i za Jamesa Baldwina i Martina Luthera Kinga.
Tijekom proteklih 150 godina, u Atlanticu su objavljivala najslavnija pera i najnapredniji umovi Sjedinjenih Država. Časopis i dalje nastavlja definirati i redefinirati “američku misao,” dobro pisanim, sjajno istraženim, isrcpnim i uvijek aktualnim člancima, na široki raspon tema – od domaće i vanjske politike do književnosti i kulturnih trendova, člancima među čijim autorima su i predsjednici i vodeći stručnjaci i mnoga slavna spisateljska imena. U kulturnom i književnom smislu, Atlanticu nema premca.
Neki članci su za duboka introspektivna razmišljanja, drugi za čitanje u krevetu, prije spavanja. No, bez ozbira, radilo se o velikim, važnim i gorućima pitanjima ili, pak, o sitnim radostima života, Atlantic Monthly odvaja puno vremena da bi pisao o njima. Ako se puno toga i promijenilo u svijetu i u tom časopisu, u zadnjih 150 godina, jedna stvar ostaje ista. Utemeljitelji časopisa smatrali su, naime, da sâme, i samo, vijesti nisu uvijek vrijedne naše pažnje i slušanja, da, u biti, odvlače pažnju javnosti od važnih priča, koje javnosti moraju biti ispričane, ali da bi one bile ispričane, potrebno je više vremena. Danas, kad je samo rezime vijesti, uz koji komprimirani sound bite ili ono što, televizijskim jezikom, na engleskom također, još zovemo breaking news, postalo normalna probavna doza informacija za toliko Amerikanaca, i ne samo Amerikanaca, Atlantic Monthly i dalje donosi članke i priče za koje treba vremena, jer časopis je danas, baš kao i prije 150 godina, časopis za one koji razmišljaju ili, kako to u Atlanticu još kažu: Časopis je stalni i tekući razgovor o tome što to znači biti Amerikanac i o tome što to znači biti čovjek.
Ako želite više saznati o onima koji su za Atlantic pisali u prošlosti i onima koji za časopis danas pišu, posjetite web site časopisa - http://www.theatlantic.com