"Washington Post" se osvrće na današnji praznik Dan rada prikladnim člankom, naslovljenim: 'U današnjoj slijepoj utrci, dobitnici su oni koji rade – više sati'. Godinama su ekonomisti učili svoje studente vrlo jednostavnom pravilu: tražeći uposlenike, poslodavci žele dobiti najbolje po najnižoj cijeni. Prema toj teoriji – razrađuje washingtonski list – bez obzira žele li uposlenici raditi više ili manje sati, poslodavci imaju razloga da im udovolje, jer tražiti od ljudi da rade nešto što ne žele podiže cijenu rada; uposlenici traže veće naknade.
No, na današnji Dan rada, evo paradoksa, piše Post: milijuni Amerikanaca žale se da previše rade i da su pod prevelikim stresom. Mnogi kažu da žele raditi manje sati tjedno i bolje balansirati svoje obveze kod kuće i na poslu. S obzirom da ljudi to govore već prilično dugo, očekivalo bi se da su poslodavci shvatili da mogu uštediti novce ukoliko pokažu veću fleksibilnost prema radnim satima. No, to se nije dogodilo. Broj ljudi koji rade 50 i više sati tjedno posljednjih desetljeća stalno raste … jednako kao i žalbe na duge radne sate.
Ispitivanja su pokazala da svaki šesti bračni par priželjkuje da oboje partnera rade pola radnog vremena; međutim, tek svaki pedeseti par uspije tako nešto i ostvariti. Tehnologija je problem još otežala: zahvaljujući elektroničkim spravicama poput 'Blackberryja', ljudi mogu biti vezani pupčanom vrpcom uz svoja radna mjesta 24 sata dnevno. Kako piše "Washington Post", neki ekonomisti, sociolozi i psiholozi kažu da ovaj paradoks radnog mjesta izrasta iz promijenjene prirode radnog mjesta. U sve većem broju profesija, posebice kod onih koje uključuju razmišljanje i umijeće društvenog ophođenja, poslodavcima je vrlo teško izmjeriti učinak rada uposlenika.
Dok god je proizvod rada bilo lako izmjeriti ili prebrojati, bilo je lakše ocjenjivati i radne sate. Danas, rad postaje teže mjerljiv, on uključuje estetiku, prosuđivanje i društvene interakcije … kvalitete kojima je teško ocijeniti vremensku vrijednost, navodi washingtonski list obrazloženje jednog stručnjaka koji dodaje: Kada proizvod rada nije lako definirati, onda je poslodavac u napasti da mjeri rad radnim satima. I tako se dolazi do ostajanja u uredu do kasnih sati, rada vikendom i na dopustu.
Ova se trka pretvara u utrku u naoružavanju, uspoređuje Post: stvar je neproduktivna, jer se trči samo da bi se ostalo na mjestu, ali nitko ne može usporiti ili zastati, nitko si ne može priuštiti da stane prvi.
