Zahvaljujući dodatnom broju kamera postavljenih s vanjske strane raketoplana Discovery, dobili smo niz spektakularnih novih snimki i video zapisa o njegovom uzlijetanju kao i neke jednako spektakularne snimke same letjelice u orbiti, načinjene s međunarodne orbitalne postaje. U ovom prilogu, podsjećamo na jedan drugi pogled iz svemira, na jednu davno snimljenu fotografiju koja i dalje traje u našem sjećanju....
Pet sati nakon lansiranja, iz svemirskog centra Kennedy, u Floridi, sedmog prosinca 1972. godine, Apollo 17, na putu za Mjesec, bio je na udaljenosti, od Zemlje, nekih 25.000 milja (preko 40.000 kilometara) kad je jedan od astronauta, svojim Hasselbladom, kroz prozor, načinio snimku našeg plavog planeta – najtraženiju Nasinu snimku svih vremena – Blue Marble, Plavu špekulu ili pikulu, kliker, franju....kako god smo već, kao djeca, zvali sitnu staklenu kuglicu. Astronautima, s te udaljenosti, Zemlja i nije izgledala ništa veća.
Fotografija je reproducirana bezbroj puta, u knjigama i časopisima, na posterima i majicama i na web siteovima. G. 2002, NASA je i postavila web lokaciju pod nazivom Blue Marble, s detaljnim kolor-fotografijama našeg planeta i dodala mu nedavno izvanredne nove fotografije, u vrlo visokoj rezoluciji, 500 metara po pikselu, na kojima se vidi površina Zemlje snimljena u svakom mjesecu 2004. godine. Te fotografije našeg lijepog planeta moguće je dobiti samo na zahtjev, jer NASA želi ograničiti njihovo širenje i korištenje. Blue Marble ostaje najpoznatiji i najrasprostranjeniji imidž u cijeloj povijesti čovječanstva.
Za razliku od one fotografije koju je, 1968. godine, snimila posada Apolla 8, fotografije samo jednog dijela Zemljine kugle, s Mjesecom ispred nje, i dala joj ime Earthrise, Izlaz Zemlje, Blue Marble pokazuje naš planet u svom njegovom sferičnom sjaju i ljepoti, zahvaljujući činjenici da se Appolo 17, na svojoj putanji, u tom trenutku, našao točno iznad južne hemisfere, usred njenog ljeta, točno u podne, sa suncem iza letjelice. Od Sredozemnog mora do antarktičke južne polarne kape, jasno se ocrtava gotovo cijela obala Afrike, njen najveći otok Madagaskar, i arapski poluotok potpuno vidljiv na sjeveroistočnom rubu kontinenta, a na sjeveroistočnom obzoru nazire se Azija. Kao na dlanu, u samo tri boje, smeđežuta, modroplava, sve prošarano, poput mramora, bjelinom oblaka. Ah, i crna.... crnilo beskrajnog svemira.
Kako je lijepa ta naša kugla! I kako mala, krhka i ranjiva!!! Bila je to prva, jasna slika cijele Zemljine kugle koju je većina nas ikad vidjela i nije ni čudo da je fotografiju odmah “prisvojio” pokret za zaštitu okoliša, čiji aktivizam je i jačao upravo početkom 70-ih godina, kao simbol krhkosti i ranjivosti i izoliranosti ovog našeg planeta.
NASA službeno pripisuje zasluge za tu fotografiju cijeloj posadi Apolla 17 – zapovjedniku misije Eugenu Cernanu, pilotu komandnog modula Ronaldu Evansu, koji je umro 1990. godine, od srčanog udara, te pilotu lunarnog modula - Harrisonu “Jacku” Schmittu, koji je, 1976. godine, četiri godine po povratku s Mjeseca, bio izabran i senatorom iz New Mexica. Svi su oni snimili niz fotografija tijekom misije, ali Schmitt tvrdi da je Blue Marble njegova.
Apollo 17 bio je zadnji čovjekov let na Mjesec, niti jedan čovjek nije se poslije našao na udaljenosti s koje bi fotografija cijele Zemljine kugle bila moguća, i pomalo je ironično da je najtrajnija uspomena, najdojmljiviji podsjetnik na taj let, od prije gotovo 35 godina – Plava špekula!
“To je zato,” rekao je Schmitt na 30. obljetnicu, “što smo mi Zemljani...čak i za prvu generaciju koja će se naseliti na Mjesecu, Zemlja će biti “Home, sweet home.”
