Počeo je kao “biblija” hippie-kulture 60-ih godina; iako daleko zaostaje za onim što je bio prije tri, četiri desetljeća, još uvijek ga niti jedan drugi ne može zamijeniti, još uvijek je vodeći kroničar rock-and-rolla, ikona pop-kulture Sjedinjenih Država; naći se na njegovoj naslovnici znači – legenda je rođena; naći se na njegovoj naslovnici dva ili više puta - apsolutna je potvrda tog statusa. Britanski je Guardian Unlimited, povodom objavljivanja tisućitog broja, o njemu pisao pod naslovom “Voice of America.”
Mijenjaju se vremena, mijenja se glazba, ali od svog prvog broja, u studenom 1967. godine, Rolling Stone, unatoč nekim “bolovima rasta,”dok je nastojao biti relevantan tijekom desetljeća, dominira glazbenim časopisima, legenda Stonea jednostavno je prevelika. On ostaje mjerilo svima drugima.
Pokrenuo ga je, u epicentru hippie-pokreta, u San Franciscu, Jann Wenner, s posuđenih sedam i pol tisuća dolara. Wenner, kojemu je danas 60 godina, još uvijek je urednik i izdavač časopisa. Njegova ideja za naslovnicu tisućitog broja pastiche je najslavljenijih zvijezda časopisa, u stilu Sgt. Peppera, od Johna Lennona, koji se našao na naslovnici prvog broja Rolling Stonea, a onda još osam puta sâm i devet puta s Beatlesima, Brucea Springsteena, on je tu čast imao 11 puta, Boba Dylana, koji je naslovnicu krasio 13 puta, Micka Jaggera koji drži rekord – 19 puta, do Jerrya Garcie, Madonne, Tine Turner, Erica Claptona i niza drugih, i ne samo glazbenika. Najskuplja naslovnica u cijeloj povijesti časopisa!
Kad je počeo izlaziti, Wennerova ideja je bila “baviti se porukama koje popularna glazba šalje o odnosima u društvu, politici, vrijednostima i vlastima.” Na svom vrhuncu, Rolling Stone je svojim člancima i fotografijama, koji su na razmišljanje poticali, tako impresionirao jednog komentatora da je urednike, pisce i fotografe časopisa nazvao “književnim zmajevima” koji ignoriraju “žurnalističke konvencije i društvene tabue kako bi iznašli nove načine za prenošenje istine.”
Rolling Stone je odgojio neke od najvećih novinarskih umova 20. stoljeća – Huntera Thompsona, autora knjige Strah i prezir u Las Vegasu; Toma Wolfea, koji je za njega napisao Pravu stvar, The Right Stuff; Greila Marcusa, glazbenog kritičara, njegova je karijera i počela na stranicama Stonea, kao i karijera filmskog redatelja Camerona Crowea; Annie Liebovitz je bila njegov fotograf u razdoblju od 1970. do 1983. godine, njena je ona najslavnija naslovnica Rolling Stonea – usko privijena i isprepletena tijela Yoko Ono i nagog Johna Lennona.
Iako je počeo držeći se podalje od underground listova i njihove radikalne politike 60-ih godina, Rolling Stone se, početkom 70-ih, ističe političkim izvještavanjem, kroz jedinstveni “gonzo journalism,” novo novinarstvo Huntera Thompsona.
Neki od suradnika Stonea postaju poznatiji od onih o kojima pišu u svojim člancima i 1976. godine, časopis seli iz San Francisca u New York, presudan korak, po mišljenju mnogih, nakon kojega se njegovo mjesto u kulturi mijenja. Časopis preživljava 80-e iako ga napuštaju neki od njegovih najboljih suradnika. Tom Wolfe ostaje s Rolling Stoneom kroz 80-godine, objavljuje na njegovim stranicama roman Bonfire of the Vanities, Vatromet taštine, kroniku New Yorka 80-ih godina, ali časopis tada usvaja neke korporacijske vrijednosti kojih se do tada klonio i koje je osuđivao ranije. A što se glazbe tiče, negdje sredinom 80-ih, kako Robert Draper, autor knjige Rolling Stone Magazine, ističe, časopis više slijedi glazbu nego što određuje trendove. Iako i dalje pokazuje naklonost prema svemu što je mlado i novo, Rolling Stone postaje više mainstream, više ono protiv čega se borio! G. 1990, dobija onaj nadimak “Wall Street Journal rock-and-rolla.”
Svoju je reputaciju Rolling Stone stekao podržavajući klasični rock, ali ta “biblija hippie-kulture 60-ih godina,” spora je u prihvaćanju punka, sredinom 70-ih, spora u priznavanju grunge rocka, potkraj 80-ih, skanjuje se i u slučaju hip hopa, devedesetih godina, dobija i konkurenciju, u formi MTV-ja i niza specijaliziranih časopisa, neizbježno gubi svoje dugogodišnje, starije čitatelje, ali udovoljava mlađima tako što im, uz pop glazbu, nudi i više filma i više seksa, provlači se nekako i preživljava, ali 2000. godinu dočekuje s puno manjom nakladom nego ranijih godina.
A onda, svojim tradicionalnim spojem sadržaja – temeljitim političkim analizama, iz ljevičarske perspektive, nanovo sebe otkriva, postaje opet nešto više nego samo glazba. U svom 999. broju, od 4. travnja, Rolling Stone predsjednika Busha naziva “najgorim predsjednikom u povijesti Sjedinjenih Država.” Kao razloge navodi “kombinaciju slabosti, ljenosti i nesposobnosti za obavljanje posla.” Razočarano starije čitateljstvo kaže – nema tu ništa nova, jer časopis je odavno prestao biti oštar promatrač glazbenih i političkih zbivanja, tabloid kojemu je više stalo do stila nego do sadržaja, ono što Rolling Stone danas predstavlja, to je, zapravo, glavna struja, jer glavna struja i jest anti-Bushevski raspoložena. Časopisu, koji su mnogi gotovo otpisali prije par godina, ipak se vraća žar političkog oponiranja – uz rutinske kritike na račun vrhovnog zapovjednika, i rata, časopis je nedavno pisao na temu korumpiranog lobista Jacka Abramoffa, a usudio se objaviti i dugu reportažu na temu “church of scientology,” crkve Toma Cruisea i nekih drugih holivudskih zvijezda.
Rolling Stone možda danas više nije tako snažan kakav je bio prije tri-četiri desetljeća, ali, uz MTV, ostaje vodeća glazbena promidžbena sila u kulturi Sjedinjenih Država, časopis posvećen glazbi i pop-kulturi, ali i časopis koji svojim političkim i društvenim komentarima, baš kao i tijekom protekla četiri desetljeća, i danas nastoji ostati relevantan svom čitateljstvu od otprilike milijun i petsto tisuća.
Dospijeti na naslovnicu Rolling Stonea još uvijek je jednako važno kao od onih prvih brojeva, dovoljno važno da je, 1973. godine, Shel Silverstein, za Dr. Hooka & the Medicine Show, napisao, istina malo podrugljivu - The Cover of the Rolling Stone, parodiju na način života rock-zvijezda...