Film o tragicnim dogadjajima koji su se odigrali 11. rujna 2001. poceo se prikazivati u americkim kinima. United 93 naslov je filma redatelja Paula Greengrassa o onim, za 40 putnika, zadnjim minutama zivota u jednom od cetiri oteta zrakoplova, onome koji ce se srusiti kraj mjesta Shanksville, u Pennsylvaniji. Je li uopce trebalo praviti takav film – pitanje je koje mnogi postavljaju.
Glas spikera jedne radio-postaje i prognoza vremena... Tog prelijepog jutra, 11. rujna 2001, nitko nije mogao ni zamisliti da ce se dan tako brzo i okrutno promijeniti.
"Dosegli smo visinu od 10.000 metara, iskljucujemo znak za pricvrscivanje pojaseva."
Nista u ovoj ili bilo kojoj drugoj sceni filma United 93 nije namjesteno ili pretjerano. Nevjerica, strah, uzas – kljucni elementi za uspjesan akcijski film – u ovom su filmu suvise realni i bolni da bi film bio samo dobar akcijski. Redatelju Paulu Greengrassu tako nesto nije bilo ni na umu. "Osobno, smatram da je puno toga sto se danas dogadja u svijetu pocelo s 11. rujnom, moramo biti spremni pogledati taj dogadjaj, s odredjenom dozom realnosti. Ne mozemo samo tako prijeci preko toga, preko terora i straha od 11. rujna. Moramo se s tim suceliti" - kaže Paul Greengrass.
On dodaje da je filmom o zlosretnom letu United 93 zelio istaknuti ljudsku hrabrost i ljudske slabosti.
Pilot obavijestava putnike da ce let imati 30 minuta zakasnjenja...To je i bilo ono neobicno u slucaju leta United 93, kaze Paul Greengrass. Kad je taj poletio, drugi zrakoplovi su vec bili blizu svojih meta. Kad ga otmicari preuzimaju, kamera pokazuje zbunjena i uzasnuta lica putnika, njihovu nevjericu u ono sto se dogadja. Neki krisom telefoniraju rodjacima i saznaju da su dio sireg teroristickog napada. Shvacaju da ce njihov zrakoplov takodjer biti koristen kao oruzje, za neku metu u Washingtonu.
"U tom trenutku, putnici u potpunosti shvacaju sto se zbiva i s kim imaju posla, potpuno su svijesni svojih uzasnih izgleda, ali ta skupina ljudi donosi odluku, fenomenalno hrabru odluku, i djeluje s njom u skladu" - kaže Paul Greegrass.
Koristenjem rucne kamere, Greengrass stvara efekt dokumentarne drame, pune stresa i napetosti. Neki koje vidimo u filmu bili su sudionici dogadjaja tog dana, drugi rodbina poginulih.
Ucinak je tako realistican da se mnogi pitaju je li takav film uopce potreban i je li publika za njega spremna. Psiholog Jeffrey Jay kaze da su dogadjaji tog dana jos uvijek suvise svijezi i bolni za srca Amerikanaca: "Jos uvijek u sebi nosimo dio tog straha, a i zemlja je u ratu, u sudskim postupcima. Jos uvijek pokusavamo shvatiti znacenje svega. Pocelo je 2001, to nije bilo tako davno, jos uvijek mislimo na sve to, svatko je, na neki nacin, jos uvijek sudionik tih dogadjaja."
Ne mislim da mi ikada mozemo znati kad je pravi trenutak za snimanje ovakvog filma, kaze redatelj filma Paul Greengrass. Stoga, trebalo je poceti od susreta s obiteljima. Njihovi osjecaji govorili su – sada. Na nama drugima je onda da ih poslusamo i da cujemo njihovu pricu" - objašnjava režiser Greengrass.
Kriticari hvale film, kao istinski i duboko emocionalni iskaz. Pristup redatelja Greengrassa pun je stovanja i senzitivnosti. Njegov je film posta zrtvama od 11. rujna...i svima onima ciji zivoti su bili zauvijek promijenjeni tim tragicnim dogadjajima.
