Međunarodna zajednica posljednjih tjedana pokušava iznaći način da zaustavi iranski program obogaćivanja urana – što bi moglo dovesti do konstrukcije atomskog naoružanja od strane ove zemlje. Koja bi metoda bila najefikasnija? Među vladinim dužnosnicima i stručnjacima za ovu problematiku u Washingtonu mogu se čuti vrlo različita mišljenja.
Predsjednik George Bush nedavno je izjavio da njegova vlada smatra da se kriza koju je uzrokovao iranski nuklearni program treba riješiti diplomatskim putem, te da će Bijela kuća naglasak staviti upravo na multi-lateralni pristup. U isto vrijeme, predsjednik je upozorio da su 'na stolu i dalje sve opcije'. Glasnogovornik Bijele kuće izjavio je prije nekoliko dana da je predsjednik Bush 'skeptičan' glede mogućnosti da se iranska kriza riješi mirnim putem.
Joseph Cirincione, stručnjak za nuklearne vojne arsenale koji radi u utjecajnom Vijeću za međunarodne odnose, kaže da su neki visoki vladini dužnosnici u Washingtonu 'već odlučni u namjeri da se krene s vojnom opcijom'. "Neki visoki dužnosnici administracije već su odlučili da žele udariti na Iran. Oni smatraju da je glavni cilj – zbacivanje tamošnjeg režima. Problem iranskog nuklearnog programa oni koriste kako bi opravdali akciju protiv Teherana. No, glavni cilj je proces 'promjene režima', koji je započet u Iraku. Mislim da u administraciji ipak ne postoji konsenzus glede ovog pitanja - u tijeku je debata o ovom problemu. Činjenica je jedino da u ovom trenutku u vrhu izvršne vlasti ne postoji netko tko se otvoreno zalaže za pregovore. To me brine".
Joseph Cirincione kaže da ga današnja retorika podsjeća na retoriku koja je prethodila invaziji na Irak, prije nešto više od tri godine. Ovaj washingtonski stručnjak međutim kaže da 'Iran ne predstavlja glavnu nuklearnu prijetnju, jer je to još uvijek Sjeverna Koreja.' Paul Rogers, vojni stručnjak koji predaje na britanskom sveučilištu Bradford, smatra da će vojni napad na Iran – ako do njega dođe – biti zračni napad. "Napadi bi trajali između jednog i četiri dana. Najintenzivniji napadi – prvog dana akcije – imali bi za cilj protuzračnu obranu i postrojenja koja se vezana uz nuklearni program. Njih bi se gađalo iz zraka ali i raketama za navođenje, koje se ispaljuju s brodova i podmornica. U akciji bi vrlo važnu ulogu odigrao zrakoplov B-2, takozvani 'nevidljivi bombarder'".
Paul Rogers smatra da se mogući napad iz zraka ne bi trebao ograničiti samo na fizičke objekte. "U takvom slučaju, postoji potreba da se pokuša ubiti što veći broj znanstvenika, tehničara, inženjera, matematičara – ljudi koji sudjeluju u nuklearnom programu. Cijeli projekt će se – na izvjestan način - najbrže zaustaviti, odnosno, usporiti tako da se ubiju ljudi koji na njemu rade".
Ivan Oerlich iz Federacije američkih znanstvenika smatra da se mogućnost nuklearnog napada na Iran mora izrijekom izuzeti iz svih vojnih analiza. 'Nuklearno bi oružje trebalo biti isključeno iz svih opcija, baš kao što je to učinjeno s kemijskim ili biološkim oružjem' – smatra Ivan Oerlich. Zapadni analitičari naglašavaju da bilo kakva vojna opcija u slučaju Irana mora biti tek posljednja opcija – nakon mogućeg neuspjeha svih diplomatskih napora.