Franklin Delano Roosevelt miksao ga je s puno entuzijazma. Nixon je, navodno, u njemu utjehu trazio vecer prije napustanja Bijele kuce, zbog Watergatea. Neki od njegovih drugih slavnih poklonika - George Bush, stariji, Gerald Ford, Herbert Hoover, Winston Churchill...Humphrey Bogart, Frank Sinatra, Dean Martin, William Holden, naravno i Spanjolac Luis Buñuel (taj nadrealisticki filmski redatelj silno je uzivao kad je za barem dio svog posebnog recepta, “martini u sedam lakih koraka,” uspio naci mjesta u filmu “Diskretni sarm burozazije” (1972); osvojio je Oscara, u kategoriji “Najboljeg stranog filma,” najvece “mainstream” priznanje za jednog Buñuela!) ....pa Jack London, Francis Scott Fitzgerald, Ernest Hemingway, Ian Fleming....
Americki glumac-komicar – W. C. Fields – zapocinjao je svoj dan sa dva dupla, “mlijeko andjela,” zvao ih je... jedan prije, jedan poslije dorucka. Americki pisac-humorist rekao je: Jedan martini je u redu. Dva su previse, tri nisu dosta. Posebna casa, u njoj vermut, gin i maslina. Nema, valjda, poznatijeg koktela od martinija! Americki klasik, simbol elegancije i stila, simbol rafiniranosti i utjecaja, opojni simbol “americkog sna”...
Od politike do filma, knjizevnosti do visokog drustva....martinijem je prozet svaki aspekt americke kulture, martini smatraju picem jedinstvene moci i utjecaja... Kad su saksofonista Paula Desmonda, iz kvarteta Davea Brubecka, pitali kako je uspio razviti onu cool i elegantnu cistocu zvuka, koji je i definirao moderni jazz 50-ih godina, Desmond je odgovorio: “Mislim da sam u podsvijesti zelio zvucati poput suhog martinija.” Martini, medjutim, bas poput jazza, svoje korijene ima u onom razdoblju koje je Mark Twain nazvao “gilded age,” pozlaceno razdoblje (isticuci tako ironicnu razliku izmedju “pozlacenoga” i “zlatnoga”) u knjizi The Gilded Age, objavljenoj 1873. godine. Izraz se odnosi na politicko i ekonomsko stanje stvari u Sjedinjenim Drzavama u razdoblju od 1876. do pocetka 20. stoljeca, razdoblju nevidjene gospodarske, teritorijalne i industrijske ekspanzije, a zahvaljujuci ogromnom broju doseljenika, privucenih obecanjima o americkom prosperitetu – i prave eksplozije stanovnistva. Razdoblju, takodjer, obiljezenom velikim nejednakostima. Martini je, medjutim, tema ovog priloga, evo onda “destilata” povijesti tog slavnog koktela....
Tko ga je izumio, kako je ime dobio? To mozda nikada nece biti poznato. Postoje li vjerojatne teorije? Njih nekoliko! Mutna povijest “kralja koktela” suprotstavlja nekoliko americkih gradova, cak i nekoliko zemalja, da i ne govorimo o pojedinacnim barmenima. Martini je najvjerojatnije nastao u desetljecu nakon americkog gradjanskog rata, jer bio je dovoljno popularan 80-ih godina 19. stoljeca da se nadje i u tadasnjim barmenskim prirucnicima. Legendarni “miksolog” Jerry Thomas ne spominje martini u prvom izdanju svog pionirskog prirucnika, iz 1862, ali u drugom, iz 1887. godine, navodi jedno novo pice, pod imenom Martinez, i tvrdi da ga je izumio u baru hotela Occidental, u San Franciscu, na zahtjev gosta kojemu se prohtjelo nesto specijalno, a bio je na putu za Martinez, jedno drugo kalifornijsko mjesto.
Oni u Martinezu, medjutim, tvrde obrnuto, da je njihovo mjesto bilo pocetna tocka, a San Francisco – destinacija, da je Martinez rodno mjesto martinija, da ga je, u lokalnom baru Julio’s, smiksao izvjesni Julio Richellieu, za jednog kopaca zlata na putu za Frisco; taj je, navodno, na sank stavio grumen zlata i barmenu rekao – ne moras mi vracati sitnis, ali napravi nesto posebno. Julio je ipak vratio sitnis tako sto je u pice jos i maslinu ubacio. Ima i onih koji tvrde da je barmen njujorskog hotela Knickerbocker, Signore Martini di Arma di Taggia, zasluzan za tu opojnu tvorevinu od gina i vermuta, ali navodi se godina 1911, a to je vec puno novijeg datuma.
Martinez, martini...koktel se nekoliko desetljeca potkraj 19. stoljeca za svoje ime i identitet bori – Britanci tvrde da je ime dobio prema njihovoj pusci Henry & Martini, iz 19. stoljeca (da ima, naime, ucinak slican toj pusci), Talijani, pak, da ga je dobio prema njihovom brendu vermuta, Martini & Rossi, svoju teoriju imaju cak i Nijemci, no nju je malo teze “progutati” – svojataju Martini jer su, u 18. stoljecu, imali onog skladatelja Schwarzendorfa, koji, po odlasku u Francusku, prezime mijenja u Martini (jer je sve talijansko bilo u modi), a zna se da je jako volio holandski gin s bijelim vinom i malo cimeta mijesati. Gin, u Ameriku, stize s prvim nizozemskim doseljenicima, u 17. stoljecu. Prvi vermut, francuski, stize u Sjedinjene Drzave, u New Orleans, 1851. godine.
Talijani pocinju svoj, onaj slatki, izvoziti 10-ak godina kasnije. Prvi martini je i bio upravo bolno slatko pice, svoje ce sastojke i omjere mijenjati tijekom nekoliko iducih desetljeca; ukus za suhu verziju, koju danas znamo, razvija se tek na prijelazu stoljeca, u sam osvit “koktelskog doba.” Prohibicija, ono nesretno razdoblje od 1920. do 1933. godine, kada je, u Americi, zakonom bila zabranjena proizvodnja i prodaja alkoholnih pica, cuda, zapravo, cini na - popularizaciji martinija, neobicno pogoduje razvoju tog kao, uostalom, i svakog drugog zestokog pica, narocito gina, bilo ga je lakse praviti, odnosno krivotvoriti, od whiskeyja.
Dry Martini jako je u modi tijekom tog razdoblja kad se visoko drustvo tiska, rame uz rame, s poznatim gangsterima, po “bunkerima,” nelegalnim tocionicama, ili odlazi u Harlem, uzivati u opasnim, necudorednim ritmovima jazza. Martini postaje sofisticirano pice, postaje, po rijecima americkog novinara, pisca i povjesnicara Bernarda DeVota – zitelj velegrada! Iz pera tog Pulitzerovca doci ce i ova: Martini je vrhunski dar Amerike svjetskoj kulturi! Jedan drugi istaknuti americki novinar, kriticar i komentator – H. L. Mencken – reci ce: Martini je jedini americki izum koji posjeduje savrsenstvo jednog soneta!
Prvi koji martini uvodi u knjizevnost je Jack London, u romanu iz 1910. godine - Burning Daylight. Prvi koji u Bijeloj kuci miksa legalni martini je, naravno, Franklin Delano Roosevelt, koji svojim potpisom, 1933, donosi i kraj prohibiciji. Roosevelt voli “prljavi martini,” dva dijela gina, jedan vermuta i malo onog soka iz staklenke maslina. Kad 1939. godine, nekoliko tjedana pred pocetak drugog svjetskog rata, u svom domu u Hyde Parku prima engleskog kralja Georgea VI, Roosevelt mu kaze: Moja mama ne odobrava koktele, smatra da je bolje popiti salicu caja. Kralj mu odgovara: Tako bas misli i moja mama. Potom zdusno ispijaju ispijaju nekoliko rundi martinija! Nick i Nora Charles, likovi iz romana Dashiella Hammetta – The Thin Man – onako kako ih na filmu igraju William Powell i Myrna Loy, simbol su duha 20-ih i 30-ih godina, seksualno sugestivnog i ravnopravnog odnosa izmedju muskaraca i zena uz, prirodno, casu dry martinija.
Martini ce igrati ulogu i u djelima Sinclaira Lewisa, Fitzgeralda, Dos Passosa, Ogdena Nasha, Dorothy Parker, Tennesseeja Williamsa, Salingera, Hemingwaya (Papa ga je obilno i konzumirao, samo kao Montgomery, nazvan tako prema britanskom feldmarsalu iz drugog svjetskog rata za kojega se znalo da nikada nije isao u bitku ako vjerojatnost nije bila 15 prema 1, u njegovu korist; u slucaju Hemingwaya, to je znacilo omjer gina i vermuta!; za usporedbu –7:1 bio je pravi omjer za Nixona), a igrat ce martini ulogu i u djelima Maughama, Noela Cowarda, Grahama Greena...
Martini je simbol americke kulture izmedju dva rata, doveden u tom razdoblju do savrsenstva; do susreta “velike trojke” – Roosevelta, Churchilla i Staljina u Teheranu, 1943. godine, kad FDR drugoj dvojici i priprema svoj omiljeni, “prljavi,” martini je vec potpuno gotovo, zavrseno americko modernisticno djelo – cisto, ali zagonetno, jednostavno, ali suptilno, delikatno, ali snazno. Pedesetih i 60-ih godina, martini prolazi kroz svoje “zlatno razdoblje,” zahvaljujuci korporacijskom konceptu “three-martini luncha.” No, 1976. godine, predsjednik Carter, rijecima “Bas me briga koliko tko, za rucak, popije martinija, ali brine me tko te martinije placa,” objavljuje rat “poslovnjacima” kojima je rucak sa tri martinija porezna olaksica.
Vezan za image korporacijske pohlepe, popularnost martinija pada. Svoj novi uspon dozivljava u neo-koktel kulturi Amerike 90-ih godina, ali – vodka je ta koja ide u mikser, u “silver bullet,” cesce od gina. A za one ortodoksne, pedant-tiranine, martini-elitiste, samo jedan martini je onaj pravi – Dry Martini, a to znaci vermut s ginom, i samo ginom, vodki nikad nema mjesta! Ako je, pak, s vodkom napravljen, onda, kazu oni, to ionako vise nije martini, vec - vodkatini! A to je potpuno druga tema. Kako ne spomenuti jos i one dvije najslavnije iz knjizevnih izvora?
Onu engleskog pisca Somerseta Maughama – promijesan, a ne promuckan, kako bi molekule senzualno jedna na drugoj lezale; i onu Iana Fleminga koji, u knjizi “Casino Royal,” govori kroz Bonda, Jamesa Bonda – promuckan, a ne promijesan, kako bi se izbjeglo “gnjecenje” gina. Niti jedna verzija nije nuzno bolja (usput, “filmski” Bond pije martini s vodkom, onaj “knjizevni” - sa ginom, ali rado se laca i sampanjca i bourbona), sve ovisi o individualnim ukusima.
Najvaznije: sastojci najviseg kvaliteta, prava mjera, a i koreografija je bitna – sedam puta zatresti cocktail shaker iznad desnog ramena, brzo, prije nego led razvodni pice, natociti ga u onu casu trokutastog oblika i eto, pred vama, najslavnijeg americkog koktela! Od bitnog znacaja je, naravno, i ovih nekoliko rijeci - svrha martinija je da nam vecer bude ljepsa i bolja, a ne unistena, upropastena!!!