Vjerojatno jedini muzej takve vrste u svijetu, Nacionalni muzej žena u umjetnosti osnovan je prije 25 godina kako bi prikazivao djela umjetnica iz čitavog svijeta, kroz stoljeća. Muzej je za nas posjetila Carolyn Weaver.
Wilhelmina Holladay, supruga jednog washingtonskog graditelja, putovala je Europom sa svojim suprugom, šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je po prvi puta vidjela djela slikarice iz sedamnaestog stoljeća Clare Peeters. Premda su oboje Holladayovih bili obrazovani u povijesti umjetnosti, oni nikada nisu čuli za nju.
"Kad smo se vratili kući, pogledali smo u sve naše referentne knjige iz povijesti umjetnosti i otkrili da u njima nije bilo uopće niti jedne žene. Kao mlada, ja sam radila u Nacionalnoj umjetničkoj galeriji, pa sam potražila i tamo odgovarajuće podatke. Našla sam ponešto, ali ne mnogo. I tako smo shvatili da u povijesti umjetnosti očito postoji velika praznina, jer smo znali da je bilo žena koje su u svoje vrijeme bile uspješne slikarice. Onda smo i odlučili skupljati djela žena umjetnica" - kaže Wilhelmina Halladay.
Zbirka bračnog para Holladay rasla je skupljanjem djela mnogih priznatih umjetnica, poput francuskih slikarica Rose Bonheur i Berthe Morisot, te Amerikanki Mary Cassatt i Georgije O'Keefe. No, čak i kasnih sedamdesetih, veliki muzeji i galerije još uvijek su rijetko postavljali djela žena. I tako je ideja, koja je prvo ličila šali - kako kaže gospođa Holladay -, postajala sve ozbiljnija: da svoju zbirku iskoriste za utemeljenje Nacionalnog muzeja žena u umjetnosti. Osnovan 1981. godine, taj je muzej otvorio vrata publici u vrlo impozantnoj zgradi, u središtu Washingtona, šest godina kasnije. Glavna kustosica muzeja Susan Fisher Sterling kaže da su žene umjetnice i danas zapostavljene u izložbenim postavama velikih muzeja, tako da je mnogim posjetiteljima posjet ovom muzeju pravo otkriće.
Kada ljudi uđu u Nacionalni muzej žena u umjetnosti čujete iznenađene reakcije i komentare poput: nikad nisam ni sanjao da ima toliko umjetnica, kako nikad nisam čuo za njih!
Slikarice poput Judith Leyster, Elisabette Sirani i Elisabeth Vigee-Lebrun bile su značajne umjetnice u 16, 17. i 18. stoljeću u Europi, slikajući za kraljeve, kraljice i pape u Rimu. Ali, kad su umrle, za kratko vrijeme su pale u zaborav.
Tek u zadnjih četrdesetak godina žene umjetnice postale su dovoljno važan predmet istraživanja da smo uspjeli uskrsnuti njihovu reputaciju. To je i bio jedan od glavnih ciljeva Muzeja od njegovog osnutka, da ponovno otkrije zaboravljene umjetnice i izloži njihova djela oku javnosti.
Nedavna izložba u Muzeju, "Žene na platnima Alice Neel", postavila je djela slikarice čija je šezdesetogodišnja karijera prava ilustracija problema žena umjetnica u prošlom stoljeću: mnogo godina, njezina djela su bila potcijenjena jer je bila figurativna slikarica u vrijeme dominacije apstraktnog ekspresionizma.
Alice Neel je slikala njujorške umjetnike i intelektualce, članove vlastite obitelji, uvijek sa vrlo oštrim okom za detalje, ali i toplinom razumijevanja. Kako je opisala jedna likovna kritičarka: "Čak i potpuno odjeveni, njezini modeli doimaju se našim očima razodjeveni, ogoljeli u svojoj ranjivosti, začuđenosti, i rezignaciji." Ranije postave prikazale su djela južnoameričkih i arapskih umjetnica, dok se za skoru budućnost planira dovođenje djela korejskih i australskih domorodačkih umjetnica. Kako kaže osnivačica muzeja Wilhelmina Holladay, takve će izložbe povećati međunarodno razumijevanje i potaknuti karijere umjetnica iz raznih strana svijeta: "Uvjerena sam da se kreativna nadarenost rađa u jednakoj mjeri i kod muškaraca i kod žena. Međutim, prilike da se ta nadarenosrt razvije uveliko su se razlikovale."