Zapadni novinari koji se vraćaju iz Iraka tvrde da zbog čestih terorističkih napada sve teže obavljaju svoj posao. Posljednji u nizu su otmica američke novinarke Jill Carroll, te nedavno ranjavanje dvojice novinara televizijske mreže ABC. Andrew Baroch razgovarao je o problemima medijskog izvještavanja iz Iraka s dvoje novinara koji su izvještavali iz Bagdada.
Većina od pedesetak zapadnih novinara koji stalno žive u Iraku bazirana je u strogo čuvanoj Zelenoj zoni, dijelu Bagdada u kojem se nalaze glavne ustanove međunarodnih koalicijskih snaga. Novinarka Glasa Amerike Alicia Ryu kaže da je sve teže obavljala svoj posao upravo zbog toga što su napadi pobunjenika sve češći i sve opasniji: "Kada je svojevremeno u mjestu Musajeb eksplodirala auto bomba, žrtve su se brojale u stotinama. No, zapadni novinari nisu mogli tamo otići jer nije bilo dovoljno sigurno. U takvim situacijama pouzdajemo se u lokalne 'fiksere', naše iračke pomoćnike – primjerice vozače, prevoditelje, vodiče. Oni odlaze na mjesto događaja, i postavljaju pitanja koja im mi napišemo. Ako se ne vrate, nemamo članak…"
Kada je nedavno primila prijetnju smrću, Alicia Ryu je odlučila napustiti Bagdad, jer se bojala za vlastitu sigurnost kao i sigurnost Iračana koji su s njom radili. 'Teroristi se ne šale, kada vam kažu da morate otići, onda to upozorenje treba shvatiti ozbiljno' – kaže Alicia Ryu.
Rajiv Chandraskeran je 2003. i 2004. u Bagdadu bio šef dopisništva dnevnika Washington Post. On kaže da strance u Iraku 'prvo smatraju zapadnjacima, a onda tek novinarima ili humanitarnim djelatnicima'. Pobunjenici pak zapadne novinare smatraju neprijateljima a njihove iračke kolege – kolaboracionistima. "Kao što smo imali prilike vidjeti iz nekoliko nedavnih otmica, od kojih je otmica Jill Carroll tek posljednja, teroriste nije briga radi li se o novinaru, diplomatu, vojniku ili humanitarnom djelatniku. Svatko predstavlja dobar cilj. U stvarnosti to znači da bilo koji izlazak – recimo na tiskovnu konferenciju – postaje vrlo opasna pustolovina. Posljedica toga je da sve manje izlazite. Zbog toga se ne objave doslovce stotine zanimljivih i vrijednih novinarskih reportaža ili izvješća" - tvrdi Chandraskeran.
On kao primjer navodi situaciju u iračkoj pokrajini Al Anbar, u kojoj su pobunjenici najjači. Od tamo stižu izvješća jedino ako novinari odu s američkom vojskom – kaže ovaj dopisnik Washington Posta.
U ratnoj zoni postoje posebna, stroža pravila koja reguliraju ponašanje novinara – primjerice gdje mogu ići, a gdje ne, i u čijoj pratnji - što također utječe na njihovo izvještavanje. Prema podacima newyorškog Odbora za zaštitu novinara, od 2003. godine u Iraku je oteto 37 novinara, dok ih je 60 ubijeno, od toga 41 irački novinar.
Bivša dopisnica Glasa Amerike iz Iraka Alicia Ryu smatra da su ubojstva novinara u pravilu - planirana. "Vjerujem da novinari imaju ulogu u planovima terorista. Kada ih se otme i pokaže pred kamerama, to ima ogroman propagandni učinak. Njihovi kolege se uplaše, postaju oprezniji u obavljanju svog posla. Boje se napisati sve što možda znaju. Terorizam ima snažan psihološki učinak, uz to što odnosi živote."
Prema Aliciji Ryu, zastrašivanje novinara putem terora polučilo je svoju svrhu. Objektivna slika o tome što se u Iraku zaista događa jedna je od žrtava ovog rata – kaže ova novinarka Glasa Amerike.