Filmske premijere u siječnju – povijesno gledano – nisu najbolje što Hollywood može ponuditi. No, ove godine jedan britanski uvoz, u produkciji američkog filmskog studija, stoji u oštroj suprotnosti s tradicionalnim trendom, nudeći očaravajući mješavinu komedije, mašte i zabave za čitavu obitelj. Alan Silverman je za nas pogledao film "Nanny McPhee".
Jedne tamne olujne večeri, na vrata kuće obitelji Brown – gdje je, tog istog dana, sedmero vrlo živahne djece Brownovih istjeralo svoju sedamnaestu dadilju – zakuca osamnaesta dadilja. Udovac gospodin Brown odmah osjeti da je ona drugačija, ali što je to što ju čini drugačijom, to će čitava obitelj tek kasnije ustanoviti.
Njezin nos nalikuje baburi, ovješen iznad ustiju punih nakrivljenih zubiju, od kojih jedan posebice viri van, dok joj bradu krasi ogromna, dlakava bradavica. Možda bi se netko i nasmijao njezinom izgledu kada on ne bi bio praćen 'sparušujućim' pogledom. Uz disciplinu i malo čarolije, dadilja McPhee će djecu naučiti pet lekcija. I, zaista čarobno, kako svaka od tih lekcija bude naučena, tako se i neki aspekt njezinog izgleda mijenja, postaje 'normalniji'. Još je važnije, međutim, njezino upozorenje djeci: "Kada me budete trebali, ali ne želili da budem tu, onda to znači da moram ostati. Kada me budete željeli, ali više ne i trebali, onda moram otići."
Emma Thompson gotovo je neprepoznatljiva u ulozi dadilje McPhee. Ona je napisala i scenarij za ovaj film, temeljen na popularnim pričama o 'Sestri Matildi', kojih se sjećala iz vlastitog djetinjstva. Za svoju scenarističku obradu drame Jane Austin "Sense and Sensibility", iz 1995, Emma Thompson je bila nagrađena Oskarom, ali, ovaj scenarij, koja je počela raditi prije devet godina, kako kaže, bio joj je do sada najteže djelo, sve dok nije shvatila da ne piše dječji film:
"To je ustvari western. To je situacija kompletnog kaosa u kojemu su svi likovi koji predstavljaju autoritet doživjeli neuspjeh. U takvu situaciju dolazi stranac. Motivom, to je poput "Kuge" Alberta Camusa: stranac dolazi, zatekne se u situaciji koju ne može napustiti i pomoću krajnje neortodoksnih metoda uspijeva razriješiti probleme, stvoriti harmoniju i ravnotežu … nakon čega mora ili otići ili umrijeti. To je drevni mit, koji se, evo, i ovdje mogao iskoristiti. Shvatila sam to tek kada sam mislila o dadilji McPhee u terminima filmova Mary Poppins ili Moje pjesme, moji snovi. Onda sam se vratila natrag na početak s mišlju: Čekaj malo! Pa to je ustvari western za djecu."
Colin Firth tumači lik gospodina Browna, tragično nesposobnog obudovjelog roditelja sedmero zločeste djece. On smatra da mračni elementi i crni humor u filmu – primjerice, posao gospodina Browna je da stavlja make-up na leševe u jednoj pogrebničkoj tvrtki – djecu nimalo ne plaše:
"Iz mog iskustva, djeca obožavaju takve stvari. Oni vole biti zaplašeni, vole zastrašujuća zbivanja, posebno kada su ona povezana sa smiješnim obratima. Samo treba pogledati koje su bajke preživjele kroz stoljeća: to su neke od najmračnijih priča koje uključuju proždiranje djece, vještice, divlje zvijeri … saharinski slatke priče ne izdrže takav test dugovječnosti."
U filmu "Dadilja MCPhee" glume i veterani pozornice i filma poput Angele Lansbury, Imelde Staunton i Dereka Jacobija. Najstarijeg od sedmero djece tumači Thomas Sangster, dok Kelly MacDonald glumi domaćicu Evangeline, čija sklonost prema djeci i gospodinu Brownu na koncu svima daje razlog za osmijeh. Film je režirao Kirk Jones, a glazbu je skladao Patrick Doyle.