Europa brižno prati kontroverzu u Sjedinjenim Državama oko otkrića da su američke obavještajne službe špijunirale neke građane bez odobrenja suda. Kad se govori o prisluškivanju, ista nategnutost između prava privatnosti i rata protiv terora postoji i u Europi.
Samo nekoliko dana nakon što je jedan od osumnjičenika za bombaške napade u Londonu, Osman Hussain, pobjegao iz Britanije, on je bio uhićen u Rimu. Policija je pratila Hussainovo putovanje kroz Britaniju, Francusku i Italiju nakon neuspješnih pokušaja samoubilačkih napada 21. srpnja prisluškujući njegove razgovore na mobitelu. Je li policija trebala pribaviti odobrenje suda za prisluškivanje telefonskih razgovora Osmana Hussaina nije potpuno jasno, no, Bob Ayers, stručnjak za sigurnost pri londonskom Kraljevskom institutu za međunarodna pitanja, prilično je skeptičan oko mogućnosti da su takvi sudski nalozi zaista i bili izdani. "On je putovao kroz tri različite zemlje. Počeo je u Britaniji, prošao kroz Francusku i završio u Italiji. Što mislite koliko je vjerojatno da su tri različita suda, u tri zemlje, izdala odobrenje za prisluškivanje njegovog telefona praktički u isto vrijeme?"
Razabrati što je zakonito, a što nije, kada se radi o vladama koje prisluškuju građane nije lako. A Europa u tom smislu, kako kaže gospodin Ayers, a i drugi stručnjaci, nije iznimka. "Zakoni u Europi – kao, uostalom, i diljem svijeta – variraju od države do države, a razlikuju se čak i unutar iste države. Primjerice, neke zemlje zabranjuju policiji prikupljanje informacija o vlastitim građanima. Ali, svojim obavještajnim organizacijama ne zabranjuju prikupljanje tih istih podataka".
U načelu, Europska unija s dva zakonska dokumenta štiti pojedinca od prisluškivanja. Jedan je Europska konvencija o ljudskim pravima, a drugi je konvencija o zaštiti podataka. Sergio Carrera radi u Centru za europske političke studije, u Briselu. On kaže da je konvencija o zaštiti podataka bila u središtu pozornosti prije par godina, kada je Europljane brinula dioba informacija o putnicima koji su zračnim linijama putovali u Sjedinjene Države. " Europski okviri zaštite podataka i privatnosti mnogo su jači od onih u Sjedinjenim Državama. Upravo zbog su se oko toga vodile prilične debate između dužnosnika Europske unije – s jedne strane – i Sjedinjenih Država, s druge, oko predaje podataka o putnicima".
U stvarnosti, kaže gospodin Carrera, opseg europskih konvencija o ljudskim pravima i zaštiti podataka prilično je ograničen. Uz to, teško je osigurati da se zemlje članice pridržavaju tih konvencija. Godine 2003, Europska unija je pristala na zahtjev Washingtona za diobom podataka o putnicima zrakoplovnih kompanija, unatoč protivljenju Europskog parlamenta, koji je tvrdio da se time krši europsko pravo privatnosti. U novije vrijeme, Europska unija radi na uspostavi protuterorističkih mjera koje bi vrijedile u čitavoj uniji, nakon terorističkih napada u Sjedinjenim Državama, te, potom, bombaških napada u Madridu i Londonu.
Trenutno se razmatraju dva prijedloga: onaj koji nudi unija – prema Sergiou Carreri – nudi više jamstava čuvanju privatnosti, od onoga koji predlažu neke zemlje unije. Početkom ovog mjeseca, Europski parlament je usvojio nova pravila koja od telefonskih kompanija zahtijevaju čuvanje podataka o korisnicima telefonskih brojeva i internetskim pretplatnicima i do dvije godine, za eventualnu uporabu u protuterorističkim istragama. Za sada, međutim, većina ovlasti o takvim mjerama leži na samim zemljama članicama. Neke od njih rade na jačanju vlastitih protuterorističkih zakona, uključujući i kroz mjere koje ojačavaju ovlasti vlade da prate pojedince. Italija je, primjerice, u srpnju usvojila zakon po kojemu se od javnih telefonskih i internetskih operatora traži da kopiraju putovnice svake mušterije koja zatraži njihove usluge.
U Francuskoj, prošli je mjesec parlament usvojio protuteroristički zakon koji vlastima pruža veći dostup podacima o telefonskim i internetskim korisnicima, a predviđa se i jače nadgledanje video kamerama na javnim mjestima. Međutim, neki stručnjaci vjeruju da će trajna kontroverza oko vladinog prisluškivanja služiti kao kontrolni mehanizam i u budućnosti. U Francuskoj je nedavno okončan niz suđenja vezanih uz prisluškivanja telefona koja su se dogodila prije dva desetljeća. Čitava je operacija teoretski imala za cilj sprječavanje terorističkih zavjera. Umjesto toga, prisluškivalo se novinare, odvjetnike i poslovne ljude u skladu s osobnim potrebama tadašnjeg predsjednika Mitteranda.
Bob Ayers vjeruje da će vlade i u Europi, a i drugdje, i dalje biti rastrzane između zakoni o zaštiti privatnosti i potrebe da zaštite svoje građane. "Postoje ljudska prava u općenitom smislu riječi i njih sve treba poštivati. Ali onda se postavlja pitanje državljana koji prijete vlastitoj zemlji: da li ljudska prava onoga koji je prijetnja po zemlju – recimo, nekog pripadnika al-Qaide – pretežu nad pravima ostalih građana da žive bez da se budu razneseni bombom kada ujutro idu na posao".
Izvješća u medijima ukazuju da su Britanija i Francuska možda špijunirale vlastite građane bez sudskih naloga i daleko prije terorističkih napada od rujna 2001. Prema izvješćima, Britanija pripada Echelonu, američkom globalnom obavještajnom sustavu koji navodno svakodnevno prisluškuje milijune telefonskih poziva, faksova, te poruka u elektroničkoj pošti. Australija, Kanada i Novi Zeland također su navodno dio te mreže. Neka izvješća su spominjala da Francuska vodi isti takav program, koji su neki promatrači nazvali Frenchelon. Sve spomenute zemlje službeno niječu postojane takvih prislušnih sustava.