Linkovi

'Razumijevanje jazza: Načini slušanja'


Razumijevanje jazza: Nacini slusanja - naslov je upravo objavljene knjige Toma Piazze, autora sedam knjiga od kojih je vecina na temu jazza ili bluesa – medju njima i Guide to Classic Recorded Jazz, Vodic kroz klasicnu diskografiju jazza. Piazza je i dobitnik Grammyja za popratni tekst albuma Martin Scorsese Presents: The Blues – A Musical Journey, Martin Scorsese vam predstavlja: Blues - Glazbeno putovanje.

U svojoj najnovijoj knjizi, kao sto sam naslov govori, Piazza pocetnike uvodi u umjetnost jazza – kako jazz slusati, kako ga dozivljavati.

Jedan drugi autor – Gerald Early, esejist, kriticar, profesor engleskog jezika, americke kulture i afro-americkih studija na sveucilistu Washington, u St. Louisu, rekao je: Tri velika americka doprinosa svijetu, to su – Ustav, baseball i jazz.

Jazz je vec citavo stoljece dio americkog kulturnog nasljedja. Medjutim, taj domaci, originalni americki umjetnicki izraz, nekad najslusanija popularna glazba u zemlji, danas ima samo dva posto njenog trzista. Tom Piazza smatra da se jazz danas “vise cijeni nego sto ga se razumije i shvaca” i svojom knjigom - Understanding Jazz: Ways to Listen – nastoji ispuniti prazninu koja je nastala, zeli novajlije i neupucene nauciti kako jazz treba slusati.

Evo sto Piazza pise u predgovoru svojoj knjizi: “ Jazz je oko sto godina star.... i tih sto godina bile su jedna duga i zavojita cesta. Nastao iz ludog kolaza kulturnih utjecaja pocetkom 20. stoljeca, uglavnom u New Orleansu, jazz se otada rasirio diljem svijeta i duboko utjecao na gotovo svaki oblik zapadne glazbe. Unatoc svojoj povijesti i dalekoseznom utjecaju, jazz se vise cijeni nego shvaca, i od strane opce publike i od strane akademskog glazbenog establishmenta. Dijelom stoga sto je jazz hibrid – dijelom popularna, dijelom ozbiljna umjetnost. Tesko ga je, na jednostavan nacin, kategorizirati i definirati. Kako je moguce da glazba u isto vrijeme bude improvizirana i “ozbiljna?” Kako moze imati oblik, formu, ako je sa svakom izvedbom – drugacija? Kako izvodjaci koji stavljaju toliki naglasak na individualno i spontano mogu sebe staviti u sluzbu jednog koherentnog, skupnog zvuka? Ta pitanja, i neka druga, od jazza cine zagonetku, barem izvana. Ova knjiga pokusava odgovoriti na ta pitanja. Knjiga nije povijest jazza. Ne sadrzi biografski materijal njegovih prakticara, nije niti kronolski pregled razvoja stilova, a niti obuhvatan vodic kroz diskografiju jazza. Knjiga je vodic za orijentaciju u izvedbi jazza......zamisljena je tako da istrazuje njegovu prirodu, da [slusatelju] pomogne u tome kako nauciti prepoznati prekretnice u jazzu, nauciti cuti kako se njegovi dijelovi povezuju u cjelinu.”

Piazzina je knjiga doista puno vise od samo jos jedne povijesti jazza. Podijeljena u sedam poglavlja, svaki s naglaskom na odredjenom aspektu jazz vernakulara – od nacina na koji se pojedini instrumenti ili glasovi spajaju i ujedinjuju, ali zadrzavaju svoje osebujnosti, do spontanog cuda vjeste improvizacije, ritmickih odlika swinga i vokabulara bluesa i njegovog trajnog utjecaja. Na kraju svakog poglavlja, Piazza ukljucuje poduzu listu dodatnih naslova, “za daljnje slusanje,” u koju su uvrstene sve vaznije snimke koje uglavnom i cine kanon jazza. Piazza objasnjava kako se svaka ideja razvijala i postajala bitnim elementom glazbe, ali, obzirom na eksperimentalnu prirodu jazza, istice i slobodu koju svaki glazbenik ima da toj ideji da nesto svojega. Piazza pise: “Umjesto da tezi platonskoj cistoci, postizanju idealnog zvuka, kao sto bi glazbenik klasicnog orkestra, svaki jazz-muzicar tezi razvijanju vlastitog zvuka, zvuka koji je jedinstven i koji je odraz njegove, odnosno njezine, vlastite licnosti i senzibiliteta.”

Uz jednostavna objasnjenja i analogije, Piazza razjasnjava osnove za slusanje jazza – kako prepoznati formu, instrumentaciju, stil i namjeru i kompakt-diskom, koji dolazi uz knjigu, ilustrira i potkrepljuje svaku specificnu odliku.

“Jazz, u prvom redu, treba cuti, treba ga osjetiti, dozivjeti,” pise Piazza u knjizi Razumijevanje jazza: Nacini slusanja. Da cujemo onda jednu s popratnog kompakt-diska – Weather Bird Rag i Creole Jazz Band Kinga Olivera. Ali ne bez Piazzinih objasnjenja....King Oliver’s Creole Jazz Band bio je jedan od najvecih ansambala u povijesti jazza, predstavljao je krajnji domet klasicnog New Orleans-stila. Sa svojim “front lineom” od dva korneta, trombona i klarineta, uz pratnju glasovira, bendza i bubnjara, stvarao je neodoljivi zamah, ali i istinsku ravnotezu, u kojoj svi dijelovi doprinose totalitetu zvuka. Jednom kad nam se uho prilagodi ogranicenom akustickom rasponu, pise Piazza, cut cemo nesto poput glazbenog cuda u stvaranju. Svi glazbenici sviraju istovremeno, ali svaki svira nesto drugo, glazba ipak ne zvuci kaoticno. Sjedinjeni efekt razlicnih elemenata! Kako je to moguce, pita Piazza. I onda, na tri stranice, objasnjava alkemiju njujorleanskog benda, skida sloj za slojem sa zagonetke jazza, sto jazz cini samo jos privlacnijim, njegova je magija samo jos veca.....Weather Bird Rag i u kreolskom jazz-bendu kornetista Kinga Olivera - vrlo mladi Louis Armstrong, na drugom kornetu, njegova je i skladba...

King Oliver’s Creole Jazz Band i Weather Bird Rag, snimka iz travnja 1923. godine. Na kompakt-disku koji prati Piazzinu knjigu, njegov je izbor od sedam skladbi. Nije to neka zbirka najvecih hitova, vec skladbi koje najbolje ilustriraju ono sto Piazza zeli reci. Tu su Dizzie Gillespie, Sonny Rollins i Sonny Stitt, u jednom nezaboravnom jam-sessionu – Eternal Triangle; Miles Davis u ritmovima i teksturama bogatom Footprints; izvanredna istancanost Stana Getza, u I Can’t Get Started; genijalna improvizacija Sonnyja Rollinsa u Moritatu; Ellingtonova orkestracija U.M.M.G., s Dizzyjem Gillespijem; Boogie Woogie, s Count Basijem, za glasovirom, tenor-saksofonistom Lesterom Youngom i blues-vokalistom Jimmyjem Rushingom.....Boogie Woogie, pise Piazza, sjajna je ilustracija odnosa izmedju solista i ritam-sekcije. Ritam-sekcija je tu, uglavnom, da potice improvizacije solista, da okruzuje “prednji,” glavni element svojim komentarima. Carl Smith, na trubi, “poziva”, s dvije kratke note; Lester Young, na saksofonu, “odgovara.” Te fraze, kaze Piazza, jazz-glazbenici zovu “riffs.” Riffovi se cesto koriste iza solista, da bi se potaknulo uzbudjenje i napetost kao sto to i cine, na mjestima, u Boogie Woogieju. Tekstura postaje jos gusca jednom kad trubac Smith pocinje svoj solo, a Young saksofonom dodaje svoje riffove, iza Smitha. Snimljeno u Chicagu, 1936....

Od zamrsene sinkopacije do slozenih ritmova, improvizacije, preciznog fraziranja, jazz je jedan od najslozenijih glazbenih oblika. Za njegovo razumijevanje treba vremena i strpljenja. Understanding Jazz: Ways to Listen, knjiga Toma Piazze, multimedijsko predavanje i kasnovecernji jam-session u jednome, vjesto nas vodi ka dubljem i boljem razumijevanju jazza. I jedinstveno je slavlje utjecaja jazza na americki zivot. Knjiga i kompakt-disk savrseni su za pocetnika, ali i za starijeg jazz-entuzijasta. Ostavljamo vas uz Sonnyja Rollinsa, u Moritatu, poznatijem pod naslovom Mack the Knife, Kurta Weilla.....I tu je odnos izmedju saksofona i ritam-sekcije isti kao u Boggie Woogieju – saksofon solo, ritam-sekcija drzi tempo i hrani solista harmonijskim i ritmickim idejama dok dalje idu zajedno.....

XS
SM
MD
LG