“Bravo” je putujuće kazalište američke vojske, glumci nisu profesionalci, nego su talentirani vojnici koji moraju prvo proći audiciju kako bi postali članovi ansambla. Nakon toga dobiju četveromjesečni dopust kako bi mogli putovati svijetom i nastupati i pred vojnom i civilnom publikom. Na njihovom je repertoaru trenutno satirična drama pod nazivom “Privatni Rat.” To je priča o o trojici ranjenih veterana vijetnamskog rata koji su se zbližili tijekom liječenja u državnoj bolnici za američke ratne veterane. Adam Allington je vidio njihovu posljednju predstavu u Heidelbergu, u Njemačkoj, kojom su označili kraj svoje europske turneje:
“Roadside Theater” nije tipično kazalište…jer se nalazi u američkoj vojnoj bazi u Heidelbergu. Večeras se igra predstava Jamesa McClurea “Privatni Ratovi”, a su civili, američki vojnici i njihove obitelji koje žive u Njemačkoj. Kao i mnogi drugi kazališni djelatnici i ovi glumci rade druge poslove.
'Ja sam vodnik za vojnu obuku Robert Isoms, iz treće pješačke brigade koja je smještena u bazi Fort Jackson, u Južnoj Karolini' - predstavio nam se vodnik Michael Malizia koji je stacioniran u Njemačkoj, u Bambergu, a opslužuje raketni bacač. Vodnik Eric Bragg, također član ansambla, je iz 114. brigade u Fort Dietrich-u, u državi Maryland. On je nabavljač za svoju brigadu.
Predstava “Privatni Ratovi” govori o tri vijetnamska veterana koji se oporavljaju u bolnici od teških tjelesnih ozljeda i psihičkih trauma. Vodnik Malizia, koji glumi Natwick-a, kaže da veterani koji mogu napustiti bolnicu, a ne žele, reflektiraju tjeskobu s kojom se mi svi sučeljavamo kada želimo prebroditi strahove.
“Ja sam pristupio vojsci kada sam imao 32. godine. Sjećam se tog ljeta kada sam razmišljao da to uopće nije za mene…Ustvari, mislio sam da haluciniram…Što se tiče mog lika u predstavi on nije mogao funkcionirati u stvarnom svijetu, iako je htio i zato je odlučio da se unovači. I on je sam rekao za sebe …Svi su se iznenadili da me vojska htjela. Uključivši i mene samog.»
U početku nije baš uočljivo od čega to pate trojica vojnika… oni ne govore o svojim ozljedama nego samo spominju Vijetnam. Ustvari, dijalog je jako duhovit:
U drugom činu postalo je očigledno da su pridobili publiku. Smijali smo se, uživili smo se u likove i polako smo shvaćali zašto oni ne žele otići iz bolnice. Podsjetili smo se da kada vojnici odu u rat, vrate se teško ranjeni i promjenjeni. Narednik Isoms se sjetio jednog odlaska u vojnu bolnicu “Walter Reed”, koji ga je vratio u realnost.
“Kada sam prvi puta ušao u bolnicu Walter Reed vidio sam jednog čovjeka čije ime nikada neću saznati… izgubio je nogu i doktor mu je objašnjavao da će se morati navikavati na protezu. Oni su samo prolazili hodnikom i razgovararli, no ja sam tada razmišljao kako se on morao osjećati”.
Nakon tromjesečne turneje po vojnim bazama i bolnicama u Europi, Heidelberge je bio zadnji grad gdje su glumci nastupali. Turneja je bila jako uspiješna, rekli su glumci, koji su priliku da se ne samo okušaju kao glumci, nego i da, kroz kazalište, daju podršku svojim kolegama.
“Za mene, pozornica je kao ogledalo-vojnik sam sebe vidi ili bolje rečeno, vidi sebe kroz osobu koju glumi. Predstava nam kazuje da je u redu plakati ili smijati se. Mi svi nosimo sa sobom svoje osobne probleme…no nada uvijek postoji”.