Dok svijet ovih dana prati misiju raketoplana Discovery, vjerojatno se milijuni ljudi pitaju – da li bih i ja mogao biti astronaut? Što je uopće potrebno da bi se netko bavio takvim zvanjem? Na ova je pitanja, u razgovoru s Andrewom Barochom, odgovorio Neal Thomson, autor biografije Alana Sheparda, jednog od prvih američkih astronauta.
Prvi američki astronauti su u pravilu bili vojni piloti. Dolazili su iz manjih sredina, iz provincije, često iz obitelji u kojima je već netko bio profesionalni vojnik. Neal Thomson kaže da je profesija u prirodnim znanostima – kao kriterij izbora za letenje u svemir, došla tek kasnije. NASA, američka Agencija za istraživanje svemira, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, uglavnom se pouzdavala u vojne pilote, poput recimo Alana Sheparda ili Johna Glenna. Je li bitno da je astronaut hrabar čovjek? – upitali smo Neala Thomsona.
Neal Thompson: Naravno, hrabrost je ključni dio, kao i oštra inteligencija – i to je isto jako važno. Ne možda toliko inteligencija u akademskom smislu – iako je i to važno – već praktična inteligencija koja se iskazuje u sposobnosti da obavljate nekoliko poslova istovremeno.
Neal Thomson je autor knjige 'Upali i ovu svijeću – Život i doba Alana Sheparda', o prvom Amerikancu koji se, 1961. godine vinuo u svemir. Thomson kaže da je za astronauta također važna i emocionalna stabilnost.
Neal Thompson: Na primjer, Alan Shepard je kasnije bio i član jedne od Apollo misija, koja se spustila na mjesec. Sve je išlo kako treba, i Shepard je prvi trebao izaći iz rakete na mjesečevu površinu. Kada je ugledao Zemlju u daljini, rekao mi je da su mu se oči ispunile suzama. I zbog osobnog uspjeha – što je sve trebao učiniti da stigne do ovog trenutka! – ali i zbog samog podviga cijele ekipe, i mnogih ljudi na zemlji, koji su bili zaslužni za uspjehe Apolla. Upravo zbog ovakvih trenutaka ljudi žele postati astronauti.
Alan Shepard je od malena želio biti letač. Odlazio bi na obližnji aerodrom, sprijateljio se s mehaničarima, koji su mu pokazali kako funkcioniraju avioni. 1938., za rođendan, majka mu je kupila kartu za avionski let do Bostona – što je tada bio prilično skup poklon, kaže Neal Thomson…. U prošlosti su, znači, mnogi vojni piloti postajali astronauti. Danas je među astronautima sve više civila, pogotovo znanstvenika. Neal Thomson izdvaja kao primjer Wendy Lawrence, članicu sadašnje posade raketoplana Discovery.
Neal Thomson: Wendy Lawrence je kćerka jednog Shepardova kolege, Billa Lawrencea, koji je pedesetih godina bio jedan od vrhunskih mornaričkih pilota. Natjecao se za astronauta, ušao među 32 najbolja, međutim otkrili su mu srčanu manu, i na kraju – nije postao astronaut. Kasnije je ponovno letio za ratnu mornaricu; bio je srušen nad Vijetnamom. U zarobljeničkom je logoru proveo šest ili sedam godina…Kćerka mu je imala 13 godina kada se vratio kući.
Bez obzira na teška očeva iskustva iz zarobljeničkog logora, Wendy Lawrence je također otišla u ratnu mornaricu i postala pilot.
Neal Thomson: Na početku se specijalizirala za helikoptere. Međutim, znala je da je njezin konačni cilj istovjetan cilju njezina oca, da postane astronaut. I sada je ovo za Wendy Lawrence već treći let u svemir. Mislim da je to jedna zaista impresivna osobna priča – da kćer radi ono što je otac uvijek želio, a nije imao mogućnosti.
