Peter Woodard Galbraith bio je veleposlanik SAD u Zagrebu od lipnja 1993. do siječnja 1998. godine. Prije toga aktivno je angažiran u sklapanju mirovnih aranžmana na Balkanu. Kao svjedok na suđenju Miloševiću dao je iskaz 25. i 26. lipnja 2003. godine. Stručnjaci Galbraithovo svjedočenje smatraju ključnim. Navodimo nekoliko bitnih elemenata, pozivajući se na službene transkripte, dostupne na web-site haaškog Tribunala za ratne zločine.
U dvodnevnom je davanju iskaza veleposlanik naveo sljedeće: "Bilo mi je jasno, kao i praktički svim međunarodnim posrednicima da je za svako mirovno rješenje ključno to što Srbi iz krajine ne donose nikakve važne odluke bez Miloševićeve dozvole...Nadalje, tzv. RSK je sama po sebi zavisna o Srbiji, Vlada Srbije ili Jugoslavije isplaćivala je plaće vojski krajinskih Srba a mislim i drugim dužnosnicima, uključujući policiju. To je jedno u potpunosti osiromašeno područje koje uopće ne bi moglo postojati na nivou na kome je postojalo bez financijske podrške iz Srbije. I doista, kada je vojska RSK pretrpjela poraz u svibnju 1995. godine i kada je Martić ispalio rakete na Zagreb upravo je Srbija bila ta koja je promijenila osobu na čelu vijske RSK, odnosno postavila novog vojnog zapovjednika.."
Svjedok je potom naširoko obrazlagao slaganje mirovnog plana znanog kao Z4, opisavši ga kao "velikodušan sporazum" koji je, po ocjeni svjedoka u jednoj nadasve zanimljivoj konstrukciji, "davao krajinskim Srbima skoro potpunu nezavisnost u vladanju njihovim teritorijem na teritoriju Hrvatske gdje je prema popisu iz 1991. bilo većinsko srpsko stanovništvo, tako da je to zasta bio velikodušan prijedlog». Usput budi rečeno, vođu Krajine Babića brinulo je, prema svjedoku, da će krajina, postane li srpskom autonomnom pokrajinom, morati osiguravati mirovine, te izrazio nadu da će pitanje mirovina rješavati Zagreb. "Neće biti problem snizimo li stupanj autonomije," odvratio je američki veleposlanik.
Što se Oluje tiče, Galbraith je saznao za pripremu operacije 21. srpnja 1995, "ili u to vrijeme", posvedočio je. Koji je bio razlog tome, pitao je tužitelj Geofrey Nice. Razlog je taj, odvratio je svjedok, da su krajinski i bosanski Srbi zajednički napali enklavu Bihaća. To se dogodilo ubrzo nakon uspješnog napada na Srebrenicu koji je koštao sedam tisuća života, a nastavljao se napad na enklavu Žepe. Hrvati su bili zabrinuti da će se, padne li Bihać, pogoršati njigova strateška pozicija, također su se plašili da će ovo voditi stvaranju zapadne srpske države koja će se ujediniti s bosanskim i krajinskim Srbima. Kao drugo, brinulo ih je što bi onda imali nove izbjeglice iz Bihaća koji bi došli u Hrvatsku a već su imali dovoljno izbjeglica koji su pristizali tokom ovih ratnih godina. I, na kraju, smatrali su da nema puno šansi da se mirno riješi problem krajine. Smatrali su da je to zgodan trenutak da ponovno zauzme područje i smatrali su da međunarodna zajednica neće kazniti Hrvatsku ako poduzme nešto što bi, u biti, spasilo Bihać.
Nice: Da li je neuspjeh plana Z4 igrao ulogu u tome?
Galbraith je odvratio: "Igrao je veoma bitnu ulogu. Hrvatski predsjednik Tuđman i njegove kolege u vlasti nisu vidjeli nikakve šanse da se pregovorima postigne rješenje koje će njima osigurati povratak te teritorije u okvire Hrvatske ili povratak Hrvata koji su odatle protjerani i smatrali su da im je vojna opcija jedina opcija na raspolaganju. Mislim da su razmatrali mogućnost da to učine kasno te godine, u prosincu 1995. kada istekne mandat UN-a u Hrvatskoj , ali onda su zbivanja u Srebrenici i Bihaću njima pružila mogućnost to uraditi ranije..."
Nice: Da li Vam se pokojni predsjednik Tuđman obratio i pitao kakav je stav SAD prema toj akciji?
Galbraith: Da, jest.
Nice: Što ste mu odgovorili?
Galbraith: Odgovorio sam mu da smo poslali nekoliko diplomatskih upozorenja hrvatskoj Vladi, Hrvati su bili zabrinuti da, ako poduzmu vojnu akciju, da bi im tada bile nametnute UN-ove sankcije zbog proširenja rata. Mi smo izrazili razumijevanje za situaciju u kojoj su se našli i razumijevanje za činjenicu da su oni spremni proliti krv kako bi zaštitili Bihać. Bili smo duboko zabrinuti da će Bihać pasti, da će postati drugom Srebrenicom. Tu je bilo četiri puta više stanovnika nego u Srebrenici, pa smo predviđali da bi moglo biti ubijeno 30 do 40 tisuća ljudi ako bi se ponovila ista situacija, ako bi i Mladić i bosanski Srbi uradili istu stvar. Mi nismo odobrili bilo kakvu vojnu akciju, naglasili smo da bi vojna akcija mogla biti vrlo rizična i da, ako bi Hrvatska došla u neke poteškoće, da ni u kom slučaju ne bi mogla očekivati pomoć od SAD. Vrlo sam izričito rekao Tuđmanu da, ukoliko dođe do bilo kakve vojne akcije, mi ćemo smatrati njega i Hrvatsku odgovornim za zaštitu civilnog stanovništva, srpskih civila te da ne budu povrijeđeni ili ranjeni pripadnici mirovnih snaga UN-a.
Nice: Jeste li se izričito protivili vojnoj akciji ili ste nili neutralni?
Galbraith: Nismo je niti podupirali niti smo joj se protivili...
Amerikanci su pokušavali sve da bi spriječili sukob
Veleposlanik Galbraith je u iskazu izjavio, »naš je stav o tome, naime stav Vlade SAD, kao što sam to već rekao a želim to ponovno naglasiti, bio pod utjecajem onoga što se događalo u Bihaću. Nama je bilo jasno da bi rat doveo do strašnih humanitarnih posljedica ali da je to manje zlo od mogućeg masakra 30 tisuća ljudi u Bihaću ukoliko bi tamo Srbi primijenili pravila iz Srebrenice. Usprkos tome, pokušali smo učiniti sve da dođemo do mirnog rješenja. Kada sam razgovarao s predsjednikom Tuđmanom, 1. kolovoza na Brijunima, slijedeći naputke iz mog Ministarstva, predložio sam mu da se kasnije sretnem s Babićem u Beogradu."
Nastaviši svjedočenje, Galbraith je kazao kako je Tuđmanu ideja o susretu bila «zanimljiva», dodavši, «nemojmo čekati kraj tjedna, učinimo to odmah». I usput budi rečeno, nekoliko sati kasnije zamjenik njegovog tajnika za medije nazvao me je i rekao da ideja možda ni nije tako dobra , ali je vlada SAD odlučila učiniti sve za mirno rješenje i tako smo otišli u Beograd, gdje sam se 2. kolovoza navečer sastao s Babićem... Rekao sam mu tom prilikom da će se krajinskim Srbima uskoro dogoditi katastrofa, da je hrvatska vojska spremna za vojnu akciju, da zbog napada u kojima je učestvovala vojska srpske krajine u Bihaću ne postoji u međunarodnoj zajednici nikakvo razumijevanje za njih i da će se morati složiti s uvjetima predsjednika Tuđmana kako bi izbjegli vojnu akciju. Uvjeti su uključivali povlačenje svih snaga RSK iz Bihaća, ponovno otvaranje naftovoda kroz sektor Sjever što je bilo otvoreno pod ekonomskim ugovorom ali su ga krajinski Srbi opet zatvorili, zatim otvaranje cestovnih i željezničkih veza kroz Knin kao i da odmah počnu pregovori o političkom rješenju u Hrvatskoj».
Sastanak nije dao konkretnih rezultata, obrazložio je svjedok. Uzgred, Milošević je u tim napetim satima odbio primiti Babića. Isto su, bez uspjeha, pokušali učiniti prvo američki, pa onda i britanski otpravnik poslova, najviše rangirani diplomati dviju zemalja u Beogradu, kako bi se od Miloševića dobila privola za tih sedam točaka dogovora.
Na zahtjev tužitelja, Galbraith je u nekoliko rečenica opisao glavne aktere priče: Martić je bio «policajac vrlo ograničene inteligencije, pod utjecajem vrha u Beogradu, Babić je bio nacionalist, «ne želim ovdje ostaviti utisak da je bilo ikakvih svetaca u procesu, on je bio nacionalist i sudjelovao je u protjerivanju Hrvata, elaborirao je svjedok... Uzgred, Galbraithov opis Tuđmana kratak je i slikovit, veleposlanik ga je doživio kao «efikasnog vođu koji je znao kuda vodi i želi odvesti Hrvatsku» mada, pojasnit će, «kada kažem da je bio efikasan lider to ne znači da su mu motivi uvijek bili dobri - on je bio nacionalist s vizijom Hrvatske iz 19. stoljeća i mora se priznati da je imao vrlo malo respekta za osnovna ljudska prava».
Na redu pitanja tužiteljstva je Oluja; da li ste zauzeli nekakav javni stav o kršenjima ljudskih prava koja su počlinili pripadnici hrvatske vojske, zanimalo je tužitelja. Svjedok je odgovorio: «Ja i Vlada SAD stalno smo javno i u mnogo prigoda kritički govorili o kršenjima ljudskih prava od strane Hrvata što se nije moglo ni na koji način opravdati». Da li ste to i koliko često spominjali Tuđmanu? Pa, odgovorio je svjedok, «ja znam da sam se s njim susreo više puta tokom tog razdoblja, kao i s drugim dužnosnicima hrvatske Vlade i svaki sam im put na to skretao pažnju».
Opisana je i epizoda veleposlanika na traktoru s izbjeglicama, «jedna grupa od otprilike 40 tisuća srpskih izbjeglica nije uspjela pobjeći u Bosnu i okružile su je hrvatske snage blizu Topuskog, to je bivši sektor Sjever. Dogovoren je prekid vatre koji im je omogućio proći u Sisak i izbiti na autocestu prema istočnoj Slavoniji i onda vjerojatno prema Srbiji. Kada je prva grupa prošla kroz Sisak napala ih je gomila, Hrvati iz tog grada, dogodilo se da tome prisustvuje izvjestitelj Associated Pressa, mislim da je to bilo kasno navečer 9. kolovoza. Sljedećeg sam jutra pročitao priču. Jedna majka je naime vadila komadiće stakla prozora razbijenog automobila iz pokrivača kojim je bila pokrivena njezina beba. Policajci okolo su se smijali i manje više kazali nešto kao «Ovi su ljudi dobili ono što su zaslužili». To je bila sramota, pročitao sam priču Hrvoju Šariniću preko telefona i rekao sam mu ukoliko nešto ne učine u vezi toga otići ću i pridružiti se koloni. Ugovorio sam sastanak s Tuđmanom u 12.30, pročitao mu članak, kazao da oni tome moraju stati na kraj jer će takve stvari imati strašan učinak na hrvatske odnose sa SAD. I da oni to apsolutno moraju zaustaviti. Rekao sam mu i to da bi u svakoj normalnoj demokratskoj zemlji ministar unutarnjih poslova bio smijenjen ili trebao podnijeti ostavku. Tuđman se međutim naljutio i odlučio sam da moram otići tamo i pružiti potporu koloni. Oklopnim sam vozilom, ispričao je svjedok, otišao do Petrinje gdje zapravo nije bilo hrvatskih civila, to je bila vojna zona. Kolona je već bila na autocesti , zaustavljena. Plan mi je bio proći oklopnim vozilom, istaknuti američku zastavu, ali sam naletjeo na vozilo iz Karlovca ali koje je prešlo na srpsku stranu. Vozač je bio prililčno ljubazan, prijateljski nastrojen, prepoznao me s televizije. Rekao mi je da dođem, da se popnem na traktor s njegovom ženom i dvoje male djece. Tako sam s njima na traktoru prošao kroz Sisak. Vidio sam masu, svjetinu koja se tu okupila, vikala je uvrede na račun tih ljudi a nekih deset metara dalje stajali su hrvatski policajci i incidenata nije bilo.
Potom je načeta tema etničkog čišćenja. Jednom ste ga komentirali, pitao je svjedoka tužitelj. «Da, za britansku televiziju, mislim da je bio BBC. Rekao sam da Hrvati nisu sudjelovali u etničkom čišćenju u Krajini ali da je ovdje s njihove strane došlo do zloupotreba i kršenja ljudskih prava. U ovom slučaju stanovništvo je iz Krajine otišlo prije nego što su stigli Hrvati, vjerojatno zbog opravdanog straha zbog onoga što bi im se moglo dogoditi, što bi im Hrvati mogli uraditi. Bilo kako bilo, oni nisu bili tamo u trenutku kada su Hrvati došli, dakle to nije bilo etničko čišćenje. Analogija je možda sljedeća, vi uđete u prostoriju s namjerom da počinite ubojstvo ali osoba koju ste namjeravali ubiti nije unutra, ona je otišla. Sama vaša namjera ne predstavlja krivično djelo."
Zadnji dio pretresanja transkripta izlaganja svjedoka Petera Galbraitha na suđenju Slobodanu Miloševiću posvećenom Oluji predstavljao je hrvanje Miloševića, sada u ulozi svog odvjetnika, predsjedavajućeg suca i svjedoka. Lada Stipić – Niseteo ovako je sažela izrečeno:
Odvjetnik Milošević je, braneći optuženika Miloševića, ustvrdio da je, citiram, "izvršen najveći zločin protiv Srba, istjerano je preko 250 tisuća ljudi".
"Nemojte držati govore, iznesite poantu" tražio je sudac Richard May. "Poanta je da je uzvršen zločin nad Srbima u Hrvatskoj; relevantno je što gospodin Galbraith nesumnjivo u čitavom ovom svjedočenju opravdava zločin i tumači ga nekim političkim razlozima koji su..." - poceo je odgovarati Milosevic.
Sudac May prekida Miloševića te pita svjedoka komentar Miloševiceve opaske o jednostranom iskazu. Peter Galbraith je strpljivo obrazlagao: "Mislim da su SAD učinile sve što je moguće za postizanje mirnig rješenja problema krajine. Uložili smo ogromne napore i time dosta ugrozili odnose s Hrvatskom da bismo napravili održiv plan koji bi krajini donio priličnu autonomiju i do zadnjeg smo trenutka pokušavali to provesti. Objasnio sam već veoma teške okolnosti i veoma teške opcije s kojima smo bili suočeni srpnja 1995. godine kada smo bili suočeni s dilemom i morali birati između eventualnog i vrlo vjerojatnog pada Bihaća i mogućeg masakra tisuća muškaraca i mladića, pod pretpostavkom da će tamo bosanski Srbi učiniti isto što su učinili u Srebrenici deset dana ranije".
Miloševicu je sukob oko Bihaća bio mislimansko – muslimanski. Svjedok se nije složio, riječ je bila o napadu srpskih snaga na Bihać. Milošević se pozivao na sporazum Karadžića i Abdića tvrdeći da napada nije bilo u tumačenju kakvo stalno slušamo u sudnici. Galbraigt je insitirao na napadu srpskih snaga kazavši, «Hrvati su se plašili da, ako padne bihaćka enklava, ako je porazi vojska bosanskih Srba i RSK, da bi se mogla stvoriti jedinstvena zapadna srpska država, donosno da bi moglo doći do ujedinjavanja RSK i RS. Srpske snage ne bi imale nikakve prepreke u Bihaću, prema tome mogle bi slobodno prevoziti svoje snage na krajinski front čime bi Hrvatima bilo nemoguće povratiti taj teritorij, to je bio razlog njihovim strahovanjima, dakle strateški razlog».
«Zvaničan stav Beograda nije se slagao s nikakvim ujedinjenjem», tumačio je Milošević svjedoku. Galbraith ga je srezao, «sjećam se da su davane izjave u tom smislu, ali isto tako znadem da ste vi istovremeno podržavali vojske oba srpska entiteta». Milošević se izvlačio, «podržavali smo RSK i RS da opstanu, da prežive, to nije sprono, i pomagali smo im. I samo ste rekli da je to jedan siromašan kraj koji ne bi opstao bez naše pomoći, bez hrane, lijekova, svih mogućih vrsta pomoći, što tu ima čudno?» «Pa reći ću vam što ima čudno», vratio je lopticu svjedok, «ako vam je zaista važan opstanak Srba u Krajini zašto onda niste podržali plan koji bi im dao zamjetnu autonomiju i koji bi im omogućio da ondje ostanu? Zašto se 2. i 3. kolovoza niste sastali s Babićem? Zašto ste se 2. i 3. kolovoza odbili sastati s dipomatima? Zašto niste poslali nikakvu poruku koja je mogla zaustaviti tragediju koja je zadesila Srbe u krajini? To je ono što ne razumijem». Milošević je kazao da je bio na odmoru. Iskrenje se pomovilo kada je Milošević primijetio veleposlaniku, «osim što ste objašnjavali kako praktično autonomna pokrajina zapadna Bosna ugrožava Hrvatsku i to je osnova da Hrvatska napadne Knin, da li ste vi ako ambasador SAD u Hrvatskoj bili svjesni toga da se potpuno nelegalno na području BiH nalaze regularne hrvastke trupe?».
«Da budemo jasni, gospodine Miloševiću, ja nikada nisam rekao da autonomna pokrajina zapadna Bosna predstavlja prijetnju Hrvatskoj, ja se time ne slažem, ja sam kazao da su Hrvati smatrali da bi preuzimanje Bihaća od strane vojske RSK i vojske RS vrlo teško ugrozilo interese Hrvatske. To sam rekao. E, sad vaše drugo pitanje. Da točno je , bisli smo svjesni povremenog prisustva hrvastke vojske u Bosni i smatrali smo da je to nelegalno u određenim trenucima. Međutim, u određenim trenucima smo to smatrali legalnim i to nakon što je međunarodno priznata Vlada BiH pozvala hrvatsku vojsku u pomoć. A to se, na primjer, dogodilo u srpnju 1995».
Uslijedilo je još jedno tipično pitanje Miloševića, «gospodine Galbraith, da li je točno da u stvari svih tih godina , osim sa hrvatske strane, nikakvih napada sa strane RSK nije bilo na hrvatsku stranu?». «Ne, nije točno», odvratio je svjedok. Miloševiš će nastavak protuispitivanaj iskoristiti za obrazlaganje teze da su hrvatske trupe nelegalno napadale legalnu tvorevinu, RSK. Po Miloševićevu tumačenju, odnosi Srba u Hrvatskoj i Zagreba razvijali su se «pozitivnim tokom koji nije imao razloga završiti vojnom operacijom», stoga, «Hravstko vodstvo nije imalo interesa doći do mirnog rješenja kroz ovu dinamiku koja je postajala sve intenzivnija, a da hrvatsko vodstvo nije imalo interes doći do mirovnog rješenja ne bi moglo istjerati 250 tisuća Srba, je li tako ili nije, gopsodine Galbraith?». Svjedokov odgovor glasi, «činjenice su sljedeće, predsjednik Hrvatske bio je spreman prihvatiti i prihvatio je dokument koji je bio pripremljen, pripremile su ga SAD koje nisu bez značaja u svijetu skupa s EU, Rusijom i UN-om. Martić i kolege u Kninu doslovno su odbili primiti dokument a vi ste odbili primiti predstavnike ovih zemalja».
U Beogradu nitko nije sanjao o Oluji, uvjeravao je Milošević. Ovo je svjedokov odovor, «gospodin Miloševiš mora da je bilo izoliran na vrhu neke planine jer je svatko drugi na svijetu shvaćao da je u kolovozu 1995. Europa bila na rubu najveće bitke nakon II svjetskog rata. Kako bilo koji odgovoran lider u to vrijeme može biti na godišnjem odmoru dok je u igri sudbina toliko ljudi, toliko Srba ako smijem dodati. Ja to ne mogu shvatiti ali je bilo jasno da će Hrvati napasti. O tome je masovno pisala štampa, njihove su snage bile mobilizirane. Nije moguće da Miloševic to sve nije znao...» Ispitivanje se dotaklo pitanje pomoći Amerikanaca Hrvatskoj. «Iz ove perspektive gospodne Galbraith, potpuno je jasno da se Hrvatska usudila napasti krajinu uz američko dopuštenje i ne samo uz dopuštenje nego i uz aktivnu suradnju vaših predstavnika, vačih instruktora u napadu na krajinu o čemu također nije nitko znao, je li to točno ili nije gospodine Galbraith?». «Ponoviti cu stav SAD», odgovorio je svjedok, «nismo se ni protivili niti odobravali hrvatsku vojnu akciju. Jesmo upozorili i to osobno po uputstvima koje sam imao, predsjednika Tuđmana da je vojna akcija sama po sebi jako rizična i da ne računaju na pomoć SAD te da će biti ozbilnjih posljedica po odnose SAD sa Hrvatskom dođe li do napada na civile ili na UN». Miloševic je potom zatražio pojašnjenje o radu tvrtke koja je, kako je kazao, pripremala Oluju, a svjedok je odgovorio ovo, « koliko je meni poznato ta kompanija nije planirala niti jedan aspekt operacije Oluja niti učestvovala ni u kojem njezinom aspektu, njezin ugovor nije ni na koji način bio povezan s vojnim planiranjem, a ako i jeste , onda je to bilo bez odobrenja Vlade SAD i mislim da bi to predstavljalo i kršenje zakona SAD, u to je vrijeme naime bio na snazi embargo na vojnu pomoć stranama i SAD s ga poštovale»....
Zaključak svjedoka je sljedeći, «prije svega Vlada SAD je učinila sve moguće da održi mir. Mislim da sam u svjedočenju kazao dovoljno. Kao drugo, hrvatska je Vlada očigledno bila riješena na rat i upravo su postupci Ratka Mladića i krajinskih Srba a njih je podržavao Milošević dali izgovor hrvatskoj vojsci da otpočne rat i stvori klimu u kojoj je bilo teško bilo kom međunarodnom faktoru obuzdati Hrvate. Kao treće, Hrvatska je učinila dosta toga što je bilo nezakonito, čak i zločinačko u toku operacije Oluja, to je uključivalo sistematsko spaljivanje imovine srpskih stanovnika nakon njihovog odlaska, ubijanje nekoliko stotina onih koji su ostali. U to spadaju i Tuđmanovi napori koji su po mojoj ocjeni rasistički, da spriječi Srbe – građane Hrvatske da se vrate u domovinu. Mi smo sve ovo jako oštro kritizirali, ovo zločinačko, nezakonito i nemoralno ponašanje, pokušoavali smo to ispraviti, uveli sankcije protiv Hrvatske i zaista smo uspjeli pošto se hrvatska Vlada na kraju složila da se Srbi iz krajine mogu vratiti kućama i dobiti državljanstvo. Nova vlada u Hrvatskoj podstiče Srbe na povratak. Također, u pregovorima za istočnu Slavoniju jedan je od naših glavnih prioriteta da se srpski građani mogu vratiti u Hrvatsku i ponosan sam jer mogu reći da se to dogodilo. To je jedini put u bivšoj Jugoslaviji gdje je teritorij prešao iz jednih ruku u druge a da se nacionalna manjina koja je tu ranije živjela mogla vratiti»...
U živoj razmjeni koja je na mahove bila više svađa Milošević je plakao nad sudbinom Knina, što je za njega bilo etničko čišćenje, na što je svjedok podsjetio da grad nije razoren. Konačno, komad teatra u sudnici, «Smatrate li sebe i Vladu SAD odgovornima za zločine učinjene prema Srbima». «Nemate potrebe odgovarati na ovo apsurdno pitanje», uskočio je predsjedavajući sudac. Za završetak, opet Galbraith, «bilo mi je jasno da je barem dio stanovništva napustio teritorij po naređenju svojih vođa a ne zbog vojne akcije a to sugerira da su znali za nju»... Svi osim Miloševića, pokazalo je suđenje, on se tada – ponovio je ne jednom, odmarao.
