Ljeto u Sjedinjenim Državama za mnoge je kao i ljeto u drugim zemljama – vrijeme za odmore, plivanje, planinarenje....za tisuće Amerikanaca, međutim, i vrijeme da se Bogu malo vise približe. Širom zemlje, na otvorenome, održavaju se vjerski zborovi koji traju po nekoliko dana. Ta praksa datira još iz 18. stoljeća, ništa se bitnog nije promijenilo u proteklih 200 i nešto godina.
Američki povijesni krajobraz posut je imenima istaknutih i karizmatičnih vjerskih vođa. Putujući metodistički svećenik George Whitefield, primjerice, privukao je veliku pažnju Benjamina Franklina, jednog od “očeva-utemeljitelja” Sjedinjenih Država; Franklin se Whitefieldu divio zbog njegovog divnog glasa i nastupa. U 19. stoljeću, evangelist Dwight Moody propovijedao je, kažu, pred više od 100 milijuna ljudi... među njima su se našli i predsjednici Abraham Lincoln i Ulysses Grant. Prošli mjesec, Billy Graham je, za svoj zadnji vjerski skup, privukao gotovo 250.000 u jednom njujorškom parku. Računa se da je Graham, za svoje više od 6 desetljeća duge karijere, propovijedao pred nekih 200 milijuna ljudi, u Sjedinjenim Državama i u 180 zemalja svijeta.
U planinama ruralne Pennsylvanije okupilo se oko 80.000 ljudi da bi čuli riječi Dana Owensa, za kojeg časopis Christianity Today, Kršćanstvo danas, piše da je “jedan od 50 danas najutjecajnijih evangelika. "Moram priznati da ja, danas, nemam baš puno zajedničkoga s apostolom Pavlom. On je bio neoženjen, ja sam se oženio; bio je vrlo uman, ja to, znate, nisam; bio je govornik, bio je državnik, bio je evangelist, bio je sjajan čovjek...ja takvih odlika baš i nemam. Ali, kad se radi o sljedbenicima Isusovim, onda ja s njima imam puno zajedničkoga," rekao je.
Početkom 19. stoljeća, mnogi Amerikanci – naročito oni koji su živjeli na isturenoj, zapadnoj granici – živjeli su predaleko od većih naselja i gradova, predaleko da bi u crkvu išli redovito. Vjerski zborovi, koji su se uglavnom održavali ljeti, bili su za njih posebna prilika za okupljanje, prilika da sami sebe podsjete na to što znači biti pravi kršćanin. Danas je svima lako redovito odlaziti u crkvu, ma gdje živjeli. No, prema riječima evangelista Harryja Thomasa, koji, također u Pennsylvaniji, ljetne vjerske zborove održava još od 1979. godine – američki kršćani danas, naročito mladi, žive izoliranim životom na jednoj drugoj, isturenoj i samotnoj granici.
”Ljudi se, kako da kažem, u nedostatku bolje riječi – nanovo rađaju, ponovno osobno obraćaju. Dolaze ovamo i budu duboko impresionirani i dirnuti kad vide 70.000 mladih koji se mole Bogu,” kaže.
Današnji vjerski zborovi ne razlikuju se puno od onih koji su se održavali u 18. i 19. stoljeću. Veći je broj ljudi, mozda, zahvaljujući mikrofonima i zvučnicima iako je i George Whitefield, četrdesetih godina 18. stoljeća, znao privući po 30.000 vjernika. Vrhunac svakog vjerskog zbora nešto je što zovu “poziv oltaru.” Kad propovjednik poput Dana Owensa okupljene podsjeti na osnovna kršćanska vjerovanja, on će ih onda pozvati da ponovno iskažu svoju predanost Isusu Kristu.
Kad i zadnji “Amen” utihne, Owens prisutne poziva da u zrak podignu ruke. “Podignite ih visoko, u slavu Boga,” kaže on, “Aleluja!” Potom sve koji su podigli ruke poziva u obližnji šator za molitvu gdje ih čeka literatura. Stotine slijede njegove riječi, u šatoru ih čekaju i deseci svećenika. Svakoga tko se pita “Je li ovo stvarno, da li se zaista nešto događa?”, u šatoru čeka i Biblija... Ima među njima potpunih “novajlija,” ne zato đto su do tada bili izloženi nekoj drugoj vjerskoj tradiciji nego zato što nisu bili naročito izloženi niti jednoj vjeri. Došli su na vjerski skup s prijateljima, možda, da vide o čemu se radi.
Ali, većinu u šatoru za molitvu čine ljudi poput 18-godisnjeg Andyja Figueroa, koji pripada Crkvi Portorika. ”Ja sam svoj život već posvetio Kristu, ali želim sve ponoviti iznova. Divan je to osjećaj kad oprost molim od Boga... za nešto što sam u školi učinio ili s djevojkama. Sve su to stvari koje ponekad odvlače vašu pažnju, gubite fokus na ono sto je važno,” kaže Figueroa.
Vraćanje fokusa na pravu stvar to i jest pravi cilj svakog vjerskog skupa. Andy priznaje da su mu tijekom protekle godine pažnju odvlačile škola i djevojke. I 80-ih godina 19. stoljeća, kad je Dwight Moody propovijedao na vjerskim zborovima, isti je problem vjerojatno mučio većinu tadašnjih tinejdžera. Čak je i “veliki” George Whitefield priznao da je čitao ljubavne romane, sumnjivog jezika i sadržaja, prije nego što se za druženje i inspiraciju obratio drugim krsćanima.