Rijeci Kolorado trebali su milijuni godina da bi stvorila svoj Veliki kanjon. Jedan od najpopularnijih američkih nacionalnih parkova ne privlači samo pažnju posjetitelja i ljubitelja čuda prirode – on već desetljećima zaokuplja i znanstvenike koji još uvijek nisu uspjeli razriješiti sve njegove tajne.
Krajem rujna 1540. godine, skupina španjolskih istraživača, na čelu s kapetanom Garcijom Lopezom de Cardenasom, naglo je stala. Tjednima, ekspedicija je išla prema sjeveru, prelazeći veliku pustinju američkog jugozapada. Zemlja je bila suha, a sunce pekuće. Tragali su za sedam zlatnih gradova, o kojima su govorila predanja. Na području preko kojeg su prelazili nije baš bilo mnogo za vidjeti, tek daleka linija gdje se nebo spajalo s tlom. Odjednom, morali su stati na rubu – kako je izgledalo – ogromnog rascjepa u samoj kori Zemlje. Izgledalo je da ne postoji način da se zaobiđe taj duboki kanjon – on se protezao i na lijevo i na desno dokle god je sezao pogled. Ispod njih, i s druge strane, vidjeli su žute, crvene, smeđe i crne stijene, neobičnih oblika.
Na dnu se nazirala rijeka; izgledala je malena i blatnjava. Kapetan Cardenas je naredio trojici svojih vojnika da se spuste liticom kanjona i vide mogu li naći neki gaz preko rijeke. Vojnici su sišli jedva trećinu puta kada su shvatili da je kanjon daleko dublji nego što im se činilo, te su se vratili natrag. Ekspedicija je okrenula natrag na jug. Danas, povijest ih priznaje kao prve Europljane koji su vidjeli Grand Canyon, čudo prirode koje je – produbljujući svoje korito – stvorila rijeka Kolorado. Kapetan Cardenas i njegovi ljudi stigli su do mjesta koje se i danas smatra jednim od najljepših, najneobičnijih i najzanimljivijih mjesta na čitavom licu Zemlje.
Europski istraživači nisu se vratili do Velikog kanjona dulje od dva stoljeća. Domorodački narodi su nastavili tamo živjeti na jednak način kao i stoljećima – za neke, i tisućama godina – prije toga. Godine 1776, dvojica španjolskih svećenika tragali su za putem od Santa Fea – u današnjoj državi New Mexico – do Montereya, u Kaliforniji, na zapadnoj obali američkog kontinenta. Fra Francisco Escalante i njegov kolega nisu uspjeli u svojem naumu, ali su ponovno otkrili Veliki kanjon.
Tijekom devetnaestog stoljeća, stanovništvo Sjedinjenim Država rapisno se širilo prema zapadu. Grand Canyon je bio smatran preprekom putnicima – otkrivena su samo dva mjesta gdje je rijeka bila dovoljno plitka za prijelaz. Kako su se naseljenici kretali ka zapadu, tako je i američka vlada željela prikupiti što više podataka o zapadnim teritorijima. Veći dio područja oko Velikog kanjona bio je nepoznat. Riječi 'neznana zemlja' bile su upisane na zemljovidima koji su prikazivali taj dio američkog jugozapada.
U svibnju 1869, bojnik John Wesley Powell i devetorica drugih istraživača započeli su prvo potpuno istraživanje rijeke Kolorado. U Wyomingu, na postaji nazvanoj Green River Station, u vodu su porinuli četiri drvena čamca i svoju misiju započeli od mjesta gdje se Zelena rijeka ulijeva u rijeku Kolorado. Bojnik Powell u svoj je dnevnik upisao da 'počinju put nizvodno ka velikoj neznanoj zemlji'. Bojnik Powell je služio u vojsci Unije za vrijeme američkog građanskog rata, kada je u jednoj bitci i izgubio desnu ruku. Nakon rata, postao je profesor geologije na Sveučilištu Wesleyan, u Illinoisu. Studirao je i paleontologiju, znanost o životu na Zemlji u različitim periodima njezine geološke povijesti. A, postao je i stručnjak za etnologiju, studij o različitim kulturama. Bojnik Powell je bio prava osoba za istraživanje Grand Canyona: mogao je opisati geologiju područja podjednako dobro kao i saznati pojedinosti o američkim Indijancima, koji su počeli živjeti na području Velikog kanjona prije devet tisuća godina. Nekoliko tih plemena još uvijek smatra Grand Canyon svojim domom.
Geologija Grand Canyona nalik je povijesti stvaranja Zemlje. Tijekom milijuna godina, voda, led i vjetar stvorili su taj kanjon. Premda se nalazi usred pustinje, voda igra ogromnu ulogu u izgledu tamošnjeg tla. Jarko i vruće Sunce prži to područje gotovo svakog dana, čineći tlo vrlo tvrdim. Kada i padne kiša, ona se ne uspije upiti u tlo, nego se, umjesto toga, odlije u rijeku Kolorado. Često, jake kiše izazovu divlje bujice uzduž malih rijeka i potoka koji se ulijevaju u Kolorado. Bujice sa sobom nose velike količine zemlje, a ponekad i stijenje veličine obiteljske kuće. Na taj način, rijeka se sporo ukopavala sve dublje u stjenovitu površinu Zemlje … i tako milijunima godina.
Predšasnik rijeke Kolorado počeo je teći prije sedamdeset milijuna godina. Nakon toga, erupcije vulkana i druga prirodna zbivanja mnogo su puta promijenila put rijeke. Prije sedamnaest milijuna godina, pristisci iz dubina Zemlje podigli su tlo preko kojega je tekla rijeka. Ona je, međutim, nastavila teći istim područjem, urezujući se sve dublje u stijenje. Danas je Veliki kanjon širok 29 kilometara u svom najširem dijelu, a dubok je više od kilometra i pol. Čitavom dubinom jasno se razabiru različiti slojevi, iz različitih perioda Zemljine povijesti – ukupno njih osamnaest. Na dnu kanjona, gdje teče rijeka Kolorado, stijenje je staro gotovo dvije milijarde godina.
G. 1869, nije bilo mnogo ljudi koji su očekivali da će ekspedicija bojnika Powella preživjeti putovanje kroz Veliki kanjon; nitko to još do tada nije učinio. Rijeka je tamo brza i puna opasnosti. Podvodno stijenje može lako smrskati čamac. Na mjestima gdje je rijeka uža, vodotok postaje divlji, jureći između stjenovitih litica. Uglavnom, putniku jednako prijeti i ono što je ispod vode, kao i ono što je sa strana. Bojnik Powell je znao da će putovanje biti opasno. Kada bi se čamci približili brzacima, posade bi stale; ponekad bi krenuli dalje pomažući se veslima; ponekad bi prenijeli čamce i opremu obalom dok ne bi prošli najopasnije brzace. Svaki dan, Powell bi u dnevnik zapisao što su radili i što su vidjeli. Evo kako je opisao poteškoće jednog dana:
"Jutros smo dva puta čamce prenijeli pokraj brzaca … Pposlijepodne, prolazimo kroz vrlo uski dio rijeke, jureći tijekom više od pola milje. Klizimo navrh vode do kraja tog uskog dijela, gdje rijeka naglo skreće udesno, a voda se razbija na stijenu u – kako izgleda – samoj sredini matice. Svom snagom vučemo udesno, ali izgleda nemoguće izbjeći stijenu. Konačno, navrh vala, preletimo preko stijene i, evo nas, u sigurnijim vodama."
Više od tri mjeseca nakon što su se otisnuli na put, bojnik Powell i njegovi suputnici stigli su do kraja Velikog kanjona. Trojica putnika već su ranije napustila skupinu i nikada više nisu bili viđeni. Dvojica od preostalih nastavili su dalje nizvodno, sve do mora, postavši tako prvi ljudi koji su proputovali čitav tijek rijeke Kolorado.
Danas, Grand Canyon je nacionalni park, koji svake godine posjeti više od pet milijuna ljudi. Gotovo da nema osobe koja ne stane na rub kanjona i ne zadivi se mjestu gdje zagleda izravno u stotine milijuna godina Zemljine povijesti. Mnogi se zapute stazama niz litice u dubine kanjona. Oni hrabriji gumenjacima se zapute niz brzake kroz sam kanjon.
Putovanje kroz kanjon uglavnom potraje oko dva tjedna, u čamcima koji nose po tri ili četiri osobe. Veći čamci, s motorima, mogu prijeći kanjon u nekoliko dana. Putovanje nudi pogled u mnoge čudnovate i čudesne oblike nastale djelovanjem prirodnih sila. Na liticama, često se vide mufloni i kojoti. Noću, zaspi se s pogledom na zvjezdano nebo; danju, oči se štite od blještavog sunca. No, u svakom trenutku, od početka do kraja, putnika prati zvuk rijeke, ponekad kao huka, ponekad kao šum, ponekad tek kao klokot.
Mnogi kažu da je već nekoliko dana dovoljno da se sve brige i muke ostave iza sebe. Nakon toga, ostaje samo osjećaj zadivljenosti pred ovim čudom prirode.