1990-tih godina rat i etnička čišćenja natjerali su na stotine tisuća stanovnika Bosne i Hercegovine da napuste zemlju. Mnogi od njih su dobili politički azil u Americi. Ted Lanphair je pronašao bosanske izbjeglice i u samom «srcu» Amerike - u Iowi
U mjestu Waterloo u saveznoj državi Iowa rade dvije velike kompanije, a jedna od njih pakira meso i mesne proizvode. 1990-tih ta je kompanija trebala veliki broj radnika koji znaju raditi upravo taj posao. Naime, mladji naraštaji su otišli iz Iowe ili jednostavno nisu željeli raditi u klaonicama. No, zato je mnogo bosanskih izbjeglica imalo iskustva u tom poslu, osobito oni koji su u Ameriku došli iz Velike Kladuše, gdje su nekada radili u tamošnjem «Agrokomercu». Zato i ne čudi da su se oni preselili upravo u Waterloo, a za njima su, iz izbjegličkog centra Utica u saveznoj državi New York, te s područja Chicaga, došle i druge izbjeglice:
«Kada sam dobio ovaj posao moj je telefon stalno zvonio. Iz klanoice su, naime, tražili Bosance, jer su čuli da smo vrlo dobri radnici.» Šemso Beganović radi u Luteranskom servisu u Waterloo-u, organizaciji koja pomaže izbjeglicama koje dodju u Sjedinjene Države. Medju njima je i Zulfeta Rizvić, negdašnja učiteljica u osnovnoj školi, koja je započela novi život boreći se s traumatičnim sjećanjima:
«Nisam mogla vjerovati da sam provela jednu zimu u šatoru i da sam sve to uopće mogla preživjeti. Nadala sam se da je to posljednja ratna godina i da rat mora stati. Kada se to zaista i dogodilo, došli smo u Ameriku.» Šemso Beganović kaže da većina bosanskih izbjeglica, koje žive u Waterloo, ima pozitivna iskustva sa svojim susjedima koji su im otvorili srca i poželjeli im dobrodošlicu:
«Kada smo došli ovdje mislili smo da ćemo ostati najviše godinu-dvije, zaraditi nešto novaca i vratiti se u Bosnu. Medjutim, ovdje smo već osam godina i ne vidim da se itko od Bosanaca vraća nazad, a ovdje imamo bosansku zajednicu od skoro četiri tisuće ljudi.» U svojoj bivšoj zemlji Fikret Kudić je radio i prodavaonici cipela. Sada radi za jednu agenciju koja pomaže starijim bosanskim izbjeglicama da se lakše prilagode:
« Problemi su jezička barijera, drugačija životna kultura, drugačiji stil života, tradicije i susjedstvo.» Gospodin Kudić kaže da u njegov posao spada i to da izbjeglice uči engleskom jeziku, te da im pomogne oko dokumentacije za dobijanje državljanstva…On im pomaže čak i oko toga kako se ponašati kada nalete smrtonosni uragani, koji u Iowi nisu rijetka pojava, ali su u Bosni potpuno nepoznati:
«Kada izgjeglice dodju ovdje kao da su izgubljeni u svemiru. No, danas se ponovno mogu vidjeti osmijesi na njihovim licima.» U gradiću Waterloo islam je bio govoto nepoznata religija, a najveći broj bosanskih izbjglica upravo su – muslimani. Zulfeta Rizvić kaže da se početna radoznalost lokalnih Amerikanaca uskoro pretvorila u sumnjičavost nakon što su muslimanski teroristi 2001. godine obrušili putničke zrakoplove na Pentagon i Svjetski trgovinski centar:
« Gledala sam neku emisiju na televiziji oko terorizma kada je rečeno – Naravno, to su učinili muslimani.» Ovih dana u nekim školama u Waterloou više od polovice učenika čine usljenici iz Bosne, Sudana, Indonezije, Meksika i drugih zemalja…
To je šokantna promjena za grad u kojem su do skora živjeli jedino bijelci, koji govore jedino engleski jezik i svu su kršćani. Šefika Sarkić je prevoditeljica u lokalnoj srednjoj školi. Kaže da je odlazak iz Bosne slomio njezino srce. Ona je u Waterloo došla kako bi radila u mesnoj industriji, ali uskoro je počela raditi kao prevoditeljica. Njezino dvoje djece, sada tinejdžeri, brzo su prihvatili američki način odijevanja, glazbu i govor. No, za nju, taj prijelazni period nije bio tako lak:
«Ja sam američka državljanka, položila sam test, a svečanost primanja bila je rujnu. Medjutim, ja se još uvijek ne osjećam Amerikankom.» Ona smatra da je to dijelom zbog toga što Bosanci održavaju tijesne obiteljske veze, dok se Amerikanci brzo odluče na preseljenje, te često mjenjaju posao i bračnog para.
U kafiću «Una», koji je ime dobio po rijeci koja dijeli Bosnu i Hrvatsku, Bosanci iz Waterlooa sastaju se, popiju kavu ili pivo, podijele radosti i tuge i – plešu!
Neka djeca, osobito dječaci, provode vrijeme poslije škole učeći karate. Zinaida Alagaić-Kadić, inače nadzornica u tvornici mesa, kaže nikada neće zaboraviti dan kada je plesačka skupina, koju čine bosanske djevojčice, dobila poziv iz Des Moinesa, da nastupi na inauguraciji guvernera Iowe - Toma Vilsacka:
«On je svako dijete predstavio i one su bile tako ponosne zbog toga što ih netko, najzad, prepoznao kao dio Sjedinjenih Država.» Jedna od članica te plesne grupe, 20-godišnja Nermina Salkić, sada je sveučilišni student. Kaže da je naučila živjeti s Amerikancima sa Srednjeg Zapada, ali da je, općenito gledajući, u tom dijelu Amerike ograničeno razumijevanje ostalih kultura:
« Amerikanci ponekad misle da, ukoliko imaš strani naglasak, da nisi dovoljno pametan. Ja uvijek kažem da govorim s naglaskom. Bosanci imaju svoju kulturu, nešto što je prelijepo i vrijedno. Najvažnija stvar je tolerancija i mi doista trebamo biti tolerantni jedni prema drugima. "
Vremenom, bosanske izbjeglice su uštedjele novaca, pokupovali su kuće, ali ostali su u međusobnom kontaktu. I svi broje dane do 19.kolovoza kada će se upravo u Waterloou okupiti oko sedam tisuća bosanskih Amerikanaca na «Krajiškom teferiću» - gdje će uživati u zajedništvu u svojoj kulturi i tradicijama.
