Linkovi

The Juilliard School, svjetski poznata ustanova slavi 100 godina postojanja 


“Americka kultura,” pisao je Frank Rich, komentator New York Timesa, “bas kao i zemlja koja je stalno iznova oblikuje i stvara i definira, toliko je siroka i raznolika da je tesko i zamisliti da bi je obuhvatiti mogla jedna jedina ustanova. Upravo to je povijest sto godina starog Juilliarda. Rodjena kad je mlada zemlja pocela otkrivati da i za umjetnost ima ozbiljnog apetita, ta je skola odrasla i sa zemljom i s njenim kulturnim sredistem – New Yorkom, i postala medjunarodno priznati sinonim za vrhunsko u umjetnickim postignucima.”

U vrijeme kad je Juilliard skola bila osnovana, 1905, tada pod imenom Institute for Musical Art, Institut za glazbenu umjetnost, ideja da Amerika ima glazbenu akademiju koja se takmiciti moze s evropskim konzervatorijima, bila je nova i cudnovata. Dr. Frank Damrosch, utemeljitelj skole, inace kumce Franca Liszta, bio je, kao direktor za glazbeni odgoj u njujorskim javnim skolama, duboko uvjeren da americki glazbenici ne bi trebali odlaziti u druge zemlje za stjecanje glazbenog obrazovanja. Damrosch je na umu imao skromnu skolu – za stotinu studenata. Ubrzo je shvatio da je potcijenio potrebu za glazbenim obrazovanjem u gradu u koji je stizao val za valom imigranata sa svih strana svijeta, jer prijavilo ih se cak pet stotina, ali bio je dovoljno mudar da za svoju skolu trazi studente svakog moguceg porijekla, bez obzira na njihov spol ili na drustvenu klasu – vizija, za ono vrijeme, takodjer nova i cudnovata.

Visoka kultura u Americi tog vremena jos uvijek je znacila – uvozna evropska, ne raznorodna domaca, kakva ce americka uskoro postati. Damrosch je u svoje studente zelio usaditi klasicnu tradiciju, ali u novom, demokratskom okruzju, sirom otvorenom svakom talentiranom pojedincu i njegovoj spremnosti da taj talent razvija i slijedi.

U misiji Juilliarda nista se bitno nije mijenjalo tijekom proteklog stoljeca, kaze Joseph Polisi, predsjednik Juilliarda vec vise od 20 godina....

“Drugim rijecima, nas je cilj bio i ostaje obrazovanje nove generacije scenskih umjetnika, s nadom da cemo ih sredstvima i iskustvima koja im mi pruzamo, osposobiti da vrse pozitivni utjecaj na umjetnicko okruzje ove zemlje i zemalja diljem svijeta.”

Ono sto se promijenilo, dodao je g. Polisi, to je da je, 1946. godine, skola i sluzbeno promijenila svoje ime u Juilliard School, po bogatom trgovcu tekstila Augustusu Juilliardu, koji je ranije, u svojoj oporuci, ostavio veliku svotu – 20 milijuna dolara - za razvoj glazbene umjetnosti; njoj je, zatim, 1951. godine, pridodana i plesna, a 1968. i kazalisna umjentost; otada, sve su scenske umjetnosti i zastupljene u obrazovnom programu Juilliarda.

Od 1968. godine, skola djeluje u sklopu Lincoln Centra, u New Yorku, jednom od najvecih umjetnickih centara svijeta, “sjajna sinergija,” kaze dr. Polisi, “lokacije, nase tradicije i onoga sto mi radimo svakoga dana.”

“Juilliard je takodjer vrlo medjunarodna ustanova, blizu 40% studenata dolazi izvan Sjedinjenih Drzava. Ove godine, u Juilliardu su studenti iz 48 zemalja svijeta – izvanredni skup talenata sa svih strana. Vazan simbolizam, ali i stvarnost,” kaze predsjednik Juilliarda.

Iako je izdavanje viza poostreno i cijeli proces nesto duzi nakon dogadjaja od 11. rujna 2001, Joseph Polisi kaze da svatko tko je doista odlucan i zeli studirati na Juilliardu, na Juilliard i dolazi, bila u pitanju Juzna Dakota ili Juzna Koreja.

U svojoj upravo izdanoj knjizi – The Artist as Citizen, Umjetnik kao gradjanin, Joseph Polisi izrazava zabrinutost zbog sustava vrijednosti danasnjeg americkog drustva, “preplavljenog senzornim krhotinama i ostacima medija, Interneta, mobitela i iPoda... drustva neprestano bombardiranog snaznim elektronickim elementima, drustva u kojemu je za nezavisnu misao i vjestinu kritickog prosudjivanja sve manje i manje mjesta,” te pise o kljucnom znacaju umjetnosti i njihovoj sposobnosti da one transformiraju americko drustvo koje je, pod upornim udarima pop-kulture, postalo dobrim dijelom letargicno.

“Smatram da scenski umjetnik danas ima vecu odgovornost od samog nastupa, korektno obavljenog, u 8 navecer, da on/ona moraju imati moralnu odgovornost povezivanja umjetnosti i svijeta. Umjetnik mora utjecati na svoju zajednicu, na svoju zemlju. Umjetnici 21. stoljeca, narocito umjetnici u Sjedinjenim Drzavama, moraju imati siri krug profesionalnog djelovanja, moraju se boriti protiv sve prisutnije osrednjosti koju radja americka pop-kultura, a koju hrani sve veca i sira medjunarodna komercijalizacija. Umjetnost je tako vazan dio ljudskog iskustva, otvara mogucnost boljeg razumijevanja medju ljudima, stoga od nasih studenata i trazim da shvate kako je to njihova misija, da shvate da vladama, skupinama velikima i malima, u Americi i u drugim zemljama, umjetnost predstavljaju kao nesto sto mora biti dio americkog drustvenog tkiva.”

Ustanove poput Juilliarda, dodao je Joseph Polisi, imaju odgovornost razlikovati izmedju trzista i umjetnickog izraza. “Svijetu treba staviti na znanje da osim one komercijalne, popularne, postoji i druga strana americke kulture.” Nazalost, rekao je, Sjedinjene Drzave nisu, u tom smislu, dovoljno ucinile. Orkestar Juilliard skole, medjutim, u sklopu proslave stote obljetnice, ide ovog ljeta na turneju po Evropi – Luzern, Berlin, Helsinki...

“Gostovanje u Finskoj,” kaze Joseph Polisi, “mozemo zahvaliti pozivu americkog ambasadora, Earla Macka, koji kao bivsi direktor Vijeca za umjetnost drzave New York, ima stvarno razumijevanje umjetnosti i moci koju ona ima. Kad mladi i stariji zitelji Helsinkija cuju orkestar i cuju, u njegovoj izvedbi, i neka nova djela, narucena za orkestar upravo za tu priliku, i djela finskih skladatelja, vidjet ce da u Americi postoji i jedna druga kultura, potpuno razlicita od one Britney Spears ili Americkog idola.”

Joseph Polisi i sam je glazbenik, profesionalni fagotist, s nekoliko diploma iz glazbe, sa sveucilista Yale, ali i s diplomom iz politickih znanosti i magisterijem iz medjunarodnih odnosa, sa Fletcher School of Law and Diplomacy.

“Buduci da smo po definiciji, trenutacno, jedina supersila, jedna meka sila je, da tako kazem, potrebna da pokazemo svijetu nasu kulturu u jednom drugom svijetlu, mislim da je to od izuzetne vaznosti. Vjerujem da do mnogih nesporazuma i pogresnih shvacanja dolazi zbog prodornih i agresivnih americkih medija koji iz Amerike dopiru sirom svijeta. Ta prodornost je nesto sto druge lako vrijedja, svakome tko je iole upucen i obrazovan to moze izgledati kao povrsnost i plitkost naseg drustva. Postoji, medjutim, druga strana, nadamo se da cemo je pokazati preko Juilliarda, bilo bi lijepo kad bi nam vecu podrsku dala i vlada Sjedinjenih Drzava.”

Klasicna glazba, ples, gluma...potom jos i jazz dodan nastavnom programu Juilliarda, pa medjunarodni sastav studenata...sigurna formula za eksplozivnu, kreativnu fuziju talenata, skladateljskih, ravnateljskih, pjevackih, glumackih, spisateljskih, plesackih, koreografskih i glazbenih! Na popisu onih koji su pohadjali Juilliard nebrojena su dobro poznata imena – od operne pjevacice Leontyne Price i ravnatelja Jamesa Levinea do glumaca poput Kevina Spaceyja ili Robina Williamsa, baletnog umjetnika Paula Taylora, skladatelja Richarda Rodgersa...u pravom americkom duhu, Juilliard odgaja divove u svakoj od scenskih umjetnosti, njeguje i visoku i pop kulturu, od Filharmonije i Metropolitena do Broadwaya i Hollywooda i, opet, u najboljem americkom duhu, stvara lidere u umjetnostima, salje ih dalje po Sjedinjenim Drzavama i jos dalje, po drugim zemljama svijeta da odrzavaju visoke standarde koje je odredio jos Frank Damrosch, prije sto godina, u koje cvrsto vjeruje i Joseph Polisi, sesti predsjednik Juilliarda – puno i potpuno obrazovanje, siroka, intelektualna iskustva, ne samo digitalna, “ne ucimo ih, dakle, samo tome kako micati jezikom ili se sposobno i djelotvorno sluziti nogama, to mora biti umjetnost predstavljena na snazan i strastveni nacin, a to je moguce postici samo ako postoji i intelektualno razumijevanje onoga sto mi, u Juilliardu, radimo.”

Juilliard, naglasava Joseph Polisi, svoje studente ne obucava, Juilliard ih obrazuje i odgaja. Iako je konkurencija u Juilliardu zestoka, njegov nastavni program odvija se u jednom izuzetno briznom okruzju i zamisljen je tako da odgaja i umjetnika i covjeka. “Kad studenti dodju k nama, kad su primljeni, kad prodju audiciju, uvijek su iznenadjeni, kao i njihovi roditelji, kad vide kakvo okruzje mi za njih stvaramo ovdje – pruzamo razne savjetnicke usluge, brinemo, dakle, za njih na jednoj drustvenoj razini, za studente i planiramo niz raznih drustvenih aktivnosti, zatim, pruzamo fizikalnu terapiju za sve tri umjetnosti. Nastavni plan je cvrsto povezan s tim okruzjem tako da nas mladi umjetnik postupno raste i razvija se, i sa svojom umjetnoscu i sa svojim svijetom.

To postizemo i predmetima iz humanistickih znanosti, predmetima koji po prirodi nisu striktno ‘umjetnicki.’ Imamo i posebne tecajeve namijenjene svim studentima na kojima oni uce i saznaju o drugim umjetnostima, mimo one koju su oni odabrali, plesaci, recimo, uce o glazbi i drami. Kroz nas program mentorstva, clanovi nastavnog zbora – 115 stalnih i 142 honorarna clana - povezuju se s pojedinacnim studentima i vode ih kroz drustveni i umjetnicki milieu New Yorka, kako bi dobili i iskusili sve ono najbolje sto New York ima.”

Buducnost Juilliarda? “Vodimo se onom ‘Dobri smo samo koliko i nasa zadnja predstava,’ stoga ja buducnost Juilliarda i vidim kao stalno nastojanje i teznju za jos boljim, za uvijek najboljim, u scenskim umjetnostima. Takodjer, za odrzavanjem kontinuiteta naseg okruzja koji u mladima, uz umjetnicke, razvija i podrzava i ljudske odlike.”

Juilliard uskoro pocinje i sa znacajnim sirenjem zgrade kako bi mogao jos bolje i djelotvornije provoditi svoje ideje i programe. A u ovoj, jubilarnoj 2005/2006 sezoni, uz planirane brojne koncertne turneje orkestra Juilliarda, po Sjedinjenim Drzavama i evropskim zemljama, za koje je naruceno blizu 50 djela, iz raznih dijelova svijeta, takodjer i turneja Juilliard Jazz Orchestra u koju su ukljuceni mnogi americki gradovi i Costa Rica, zatim niz glazbenih i kazalisnih projekata – izlozbi, simpozija, predavanja, predstava i koncerata, u New Yorku i, naravno, niz prigodnih publikacija.

Dr. Joseph Polisi je nas razgovor zelio zakljuciti ovim rijecima:

“Mi Juilliard vidimo kao medjunarodnu ustanovu sa sjedistem u Americi. Mi je vec desetljecima tako vidimo i ponosimo se tim tradicijama. Nasi studenti, kad diplomiraju, mijenjaju i utjecu na umjetnicki zivot u raznim zemljama. Mislim da je ono sto mi radimo jedna od najvaznijih manifestacija veza medju pojedincima diljem svijeta. Nadam se da ce to, vremenom, naici na odjeka i da ce biti shvaceno kao vazan cimbenik u nastojanjima da se zblizi svjetska zajednica.”

XS
SM
MD
LG