Ono što je otpočelo ohrabrujućim zajedničkim stavom državnog predsjedništva o jasnoj želji da se ispune svi traženi uvjeti i što skorije BiH pridruži Partnerstvu za mir, završilo je opštim razočarenjem i činjenicom da se bh vlast pokazala nemoćnom da ispuni svoje medjunarodne obaveze. Stvari se tako vraćaju na početak, a progres prema atlantskim integracijama odlaze na neodredjeno vrijeme...
Na zaključku godine nameće se zaključak da se pitanje suradnje sa Hgom, tačnije predaje Trubunalu Radovana Karadžića i ostalih optuženih za ratne zločine, pokazalo kao, za sada, nepremostiva prepreka euro - atlantskim aspiracijama. Hrabar i obećavajući početak godine, od izbora jedinstvenog ministra odbrane, prilagodbi odbrambenih struktura traženim standardima, do javno izrečenog obećanja svih članova bh Predsjedništva o bezuvjetnoj suradnji i trasiranju puta ka Partnerstvu, davali su šanse Bosni i Hercegovini da će u skoro vrijeme, najkasnije na NATO samitu u Istambulu, biti pozvana da se pridruži širokoj sigurnosnoj asocijaciji, koja se smatra "predvorjem" punog članstva u Alijansi. Ovo tim prije što su još samo BiH i državma zajednica Srbije i Crne Gore, na širem euro-aziskom prostoru, ostale van željenog članstava. U opštem bodrenju da se zemlja približila na korak do članstva, mnalo je pažnje obraćano na uporna upozorenja Sarajevu, kao i Beogradu, da odbrambene reforme jesu poželjne ali ne i dovoljne da bi se pridružilo Partnerstvu - neophodna je suradnja sa Hagom i predaja svih optuženih za ratne zločine.
U to vrijeme je NATO, zaokupljen pripremama za predaju vojne misije Europljanima, galantno prebacivao odgovornost za višegodišnji uspješni bijeg Radovana Karadžića na lokalne vlasti. Činjenicu da je bivši lider bosanskih Srba, optužen za najteže ratne zločine, još uvijek na slobodi, nije izmijenio ni prst krivnje uperen ka Banja Luci zbog, kako se naglašavalo, uporne opstrukcije i nezaintesiranosti za ispunjavanje medjunarodnih obaveza. I pored svega, čak i iz bh diplomatske misije u Briselu je u to vrijeme stizalo uvjeravanje da je partnerstvo "tu, iza ugla" i da ne dolazi u obzir za Sarajevo čeka na Beograd u ispunjavanjutraženih uvjeta - rečeno je da eventualni prijem "u paketu" ne dolazi u obzir, jer je BiH, jednostavno, puno bliža Partnerstvu od svoga susjeda.
Medjutim, Istambulski samit je došao kao hladan tuš - umjesto poziva, BiH je upućeno uvjeravanje da ostatak Europe čeka na njeno društvo, ali uz upozorenje da prije toga treba ispuniti obećano i okončati višegodišnje skrivanje od pravde optuženih za ratne zločine.
U takvim okolnostima, niko realan nije ni očekivao da će se NATO stav, bez značajnih pomaka u suradnji sa Hagom- hapšenja i predaja - značajnije promijeniti do decembarskog skupa ministara Saveza. Tako se i desilo da je BiH pomenuta samo iu kontekstu uspješne smjene vojnih misija i još uvijek nedovoljne suradnje sa Tribunalom. Ovaj put su se sarajevski diplomatski emisari mudro uzdržali od predvidjanja, naglašavajući da zemlji nisu neophodni samiti, već hapšenja, kako bi se mogla smatrati ozbiljnim kandidatom za sigurnosnu asocijaciju.
Zbog toga niko od briselskih političkih analitičara nije bio iznenadjen posljednjim mjerama Visokog predstavnika - umjesto toga su, poput Nicholasa Whitea iz Medjunarodne krizne gruppe, upozorili - nesuradnja sa Hagom je dovela RS na granicu- ili će suradjivati sa ostatkom države i medjunarodnom zajednicom, ili će sama sebe odvesti u nestajanje.
NATO analitičari su još kritičniji- oni ne daju prevelike šanse Sarajevu, i se sa sjetom sjećaju sada već davne 2003. godine, kada su pred BiH stajale samo mogućnosti i perspektive, često potaknute Visokim predstavnikom. Sada su, ukazuje se, preostala samo upozorenja i represivne mjere, što bi trebalo ukazati da nesuradnja sa Hagom može značiti mnogo dublje posljedice od propuštene prilike da se zemlja pridruži Partnerstvu za mir.
