Članovi organizacije pod nazivom Svi smo mi Brooklin, u istoimenom naselju u New Yorku, rade za mir i razumijevanje medju narodima i različitim kulturama sa područja Coney Islanda. Jedna od članica grupe, Debbie Almontaser, spaja ljude različitih vjera i kultura i svojim djelovanjem unutar zajednice i kroz svoju profesionalnu karijeru.
Zovem se Debbie Almontaser. Moja je porodica emigrirala iz Jemena u Ameriku kad je meni bilo tri godine. Radim kao profesionalni pedagog, a i kao aktivist u svojoj zajednici. U proteklih 5 godina stanujem ovdje u Midwoodu, u Brooklinu - području koje je etnički veoma šareno, znate, hrišćani, Jevreji, Pakistanci, muslimani, Indijci, narodi iz cijelog svijeta. Ali, nakon 11 septembra - ova se zajednica raspada.
Napustila sam posao razrednog učitelja, uzela neplaćeno odsustvo, i putovala uzduž i poprijeko ovog grada - dajući časove i učeći ljude da shvate i osjete islam i arapsku kulturu. Držala sam predavanja u crkvama, sinagogama, lokalnim organizacijama - gdje god se ukazala potreba. Bilo je toliko animoziteta i straha da je za mene postalo veoma značajno da ljudi razumiju ko su ustvari Arapi, muslimani, južnoazijski narodi...
Što se moje porodice tiče, svakome se od nas dogodilo da se sretnemo s grozom rasizma, jer smo muslimani i Arapi. Desilo se to i mome mužu i meni, ali način na koji se to dešavalo mojoj djeci je bio još gori. Za njih je apsolutno poražavajuće bilo da shvate da nas neki od naših susjeda toliko mrze. Ne samo da smo osjećali njihovu mržnju, osjetilismo i realan strah od njih.
Sjećam se, bio je 18. septembar, dan kad sam morala da podjem u centar grada, do studija CBS-a, radi nekog kratkog intervjua. Svi ljudi u tom metrou su gledali samo u mene. Gledali su u moju maramu i mjerili veličinu moje torbe i način kako sam je nosila. Bilo je veoma neprijatno osjećati sve oči na sebi, kao da sam kriminalac.
Tad sam shvatila da ljudi prvo što vide jeste da sam muslimanka. Oni ne vide u meni ženu koja ovdje živi sav svoj život, koja je Amerikanka isto koliko i American Pie. I bilo mi je veoma teško biti vidjena samo u tom svjetlu - kao pripadnica neke religije, a ne kao osoba.
Taj strah i histerija postojale su i u našim školama. Iako je i medju našim nastavnicima i roditeljima naše djece bilo onih koji su izgubili nekoga tog 11. septembra. Arapske i muslimanske i južnoazijatske zajednice su zaista bile u strahu od slanja sopstvene djece u školu.
Oni su na kraju nedjeljama djecu držali u kući. Djeca u školi nisu znala ništa o tim svojim vršnjacima, osim onoga što su slušali i čitali u medijima. U svemu tome, ja sam shvatila koliko je velika potreba da se razvije jedno osjećanje razumijevanja unutar naših škola, da bi ta djeca imala isti tretman kao i svi vršnjaci, da ih se ne smatra neprijateljima ili djecom koje se treba bojati.
Imali smo sreću što sam u Hrišćanskom Dječijem Fondu dobila posao na pola radnog vremena, tako da sam drugi dio radnog vremena besplatno mogla da radim ovo što radim po školama.
Ja organizujem seminare sa nastavnicima i djacima, kao i sa njihovim porodicama. Analiziramo sami sebe i kazujemo jedni drugima svoje lične priče - kako bismo stvorili razumijevanje i razvili osjećaj poštovanja za kulturu drugih ljudi. Kroz ovaj, da kažem, trening, mi razbijamo barijere i ljudima pomažemo da se osjete dijelom šire zajednice. Pored toga organiziramo medjuvjerske susrete i razgovore o pitanjima poput diskriminacije, pristrasnosti i sl.
Znate, ta pitanja su takva da neki osjećaju solidarnost sa Izraelom, ili sa Palestincima, na primjer. Ali ljudi su dovoljno snažni da ne dozvoljavaju da takvi njihovi stavovi preovladaju ovdje u Americi. Oni shvataju da bi tako mnogo izgubili.
Coney Island je dokaz da ljudi mogu, kad hoće, raditi na tome da prihvate svoje susjede. Savršen primjer je, recimo, mirovna šetnja u kojoj je dvjesto ljudi hodajući zajedno dokazalo da ljudi hrišćanskog, jevrejskog i muslimanskog porijekla mogu živjeti zajedno u miru.
Vidjeti ovako raznoliku zajednicu u kojoj ljudi mogu da zajednički postoje je zaista divno. To da ljudi svih tih raznih vjera i kultura mogu da žive zajedno. To je zaista lijepo vidjeti.
