Ovaj Kralj Metamorfoze koji, kako ga opisuje francuski Le Figaro, gledaoce navodi da pomisle da haluciniraju, krenuo je u osvajanje Njemačke, nakon što je već osvojio Francusku, Britaniju i rodnu Italiju. Kao i mnogi drugi osvajači, i on samo, ustvari, liječi neke rane iz ranog djetinjstva.
Kad sam bio dječak, bio sam mali, ružan i pjegav i veoma loš u nogometu. A u Italiji - biti slab u nogometu je zaista jako, jako loše - ubace te u kantu za djubre i ismijavaju te. Morao sam, dakle, naći načina da se osvetim, mislim - u socijalnom smislu. Magiju sam naučio u sjemeništu, 6 godina sam proveo u sjemeništu pošto je moj otac želio da postanem svećenik. Zahvaljujući Bogu, mogu tako da kažem, bio je tamo neki svećenik, koji je bio madjioničar amater. Imao je sobu punu madjioničarskih trikova, rekvizita i knjiga o trikovima i ja sam učio iz toga i stekao priličnu madjoničarsku rutinu. Ali i dalje sam bio stidljiv.Tako sam počeo da oblačim kostime i da se maskiram - kako bih bio u stanju izaći na pozornicu i izvoditi trikove, sjeća se Bruchetti. Svoj najnoviji program on naziva nekom vrstom rezimea i sopstvenog života i karijere i svijeta u kojem živi...
Ova predstava je, manje ili više, priča o čovjeku koji je gotovo navršio 40 godina i koji se vratio na tavan svoje majke - gdje je našao sve ono čim se igrao kad je bio mali. Kad je bio dijete on je sebe zamišljao kao kauboja, kao šerifa... i sanjao da bude u koži svih likova koje je vidio u filmovima. Filmovi iz tog doba su Prohujalo sa vihorom, Frankenstein, King Kong - filmovi koje sam i ja lično gledao dok sam bio u sjemeništu, i muzika koju sam slušao sedamdesetih na italijanskoj televiziji. Svi ti dječiji snovi su ponovo aktivirani i ja ih izvodim svake večeri, oživljavam ih ponovo, kaže on.
Inače, Bruchetti sebe smatra nasljednikom nekada u Italiji veoma popularne teatarsko-vašarske podvrste, zvane Hitre Promjene, nastale na tradiciji Comediae del Arte, kojom je punih 70 godina, na prelazu iz 19. na 20 stoljeće, vladao Bruchettijev uzor - Leopoldo Fregoli.
