<!-- IMAGE -->
Februar je u Sjedinjenim
Američkim Državama mjesec povijesti Amerikanaca afričkog porijekla, odnosno
crnaca, vrijeme sjećanja na događaje i odavanja počasti ljudima koji su bitno
uticali na izjednačavanje ljudskih prava potomaka nekadašnjih robova sa pravima
potomaka nekadašnjih vlasnika robova. Jedan od ključnih momenata povijesti
američkih crnaca desio se prije pedeset godina, a neveliki, ali vrlo simboličan
akt protesta protiv segregacije snažno je podstakao već postojeći pokret za
građanska prava i borbu miliona Afro-amerikanaca za rasnu jednakost i pravdu.
Inspirirani nastojanjima Martina Luthera Kinga, vođe pokreta ta
ljudska prava američkih crnaca, četvorica studenata ušla su u prodavnicu
Woolworth u Greensborou 1. februara 1960. godine, sjeli za dio šanka označenog
"samo za bijele" i pokušali naručiti nešto za jelo. Nisu usluženi
zbog crne boje kože.
"U našim srcima osjećali smo da
je segregacija veliko zlo" - prisjeća se danas Joseph McNeil. Imao je samo 17
godina kada je, sa ostalom trojicom drugova, odbio napustiti prostor označen za
bijelce. Zbog toga su mogli biti uhapšeni na osnovu zakona o razdvajanju crnaca
i bijelaca na javnim mjestima, kao što su bioskopi, pozorišta hoteli,
restorani....
"I da smo bili uhapšeni i strpani u zatvor na dan… na tjedan…. na dva ili tri mjeseca… osjećali smo da ono što pokušavamo uraditi nešto vrijedi u borbi protiv rasne segregacije" - ističe gospodin McNeil.
I Franklin McCain bio je
podstaknut na protest sjedenja zbog dikriminacije kojom je bio okružen:
"Bio sam spreman učiniti nešto
tražeći olakšanje, trenutak samopoštovanja, humanosti i zrelosti. Na sreću,
upoznao sam trojicu mladića koji su osjećali isto što i ja."
Jibreel Khazan i danas se sjeća
što mu je konobarica, bjelkinja, tada rekla:
"Šta vi momci želite, pitala nas
je. Ljubazno smo odgovorili da želimo biti usluženi. Znate da ne služimo
obojene u ovom dijelu, tamo preko je dio šanka za kojim možete stajati, uzvratila
je. Rekli smo…. hvala, ali radije ćemo
sjediti ovdje."
Dan za danom sve više crnaca, pa
čak i bijelci, ali u znatno manjem broju, pridruživali su se u protestu
sjedenja. Ubrzo je, prisjeća se gospodin McNeil, sjedilo i protestovalo više od
500 studenata, i u Woolworthu i drugim radnjama, u kojima su prostori za crne i bijele bili
takođe jasno označeni.
"Činili smo ono što je bilo
nužno. Dolazili smo dan za danom, kao što smo obećali vlasnicima radnji da ćemo to činiti ako ne
otvore šankove za sve, bez razlike na boju kože" - takođe kaže gospodin McNeil.
Dugodišnji aktivista Julian Bond
ističe da je pokret sjedenja u Greensborou bitno uticao na sveukupan pokret za
građanska prava crnaca tokom 60 godina:
"To je bio novi snažan podsticaj
aktivizmu koji se do tada najviše ispoljavao unutar sudova. Najednom je aktivizam na ulicama postao dio arene, dio
oružja pokreta za građanska prava i to je ono što je sve promijenilo."
U julu 1960. godine i nakon
poslovnog gubitka od tadašnjih 200 hiljada dolara vlasnici Woolwortha dozvolili
su da i crni budu služeni za dijelom šanka koji je bio rezerviran za bijelce.
Historičar Lonnie Bunch kaže da
protest sjedenja iz Greensboroa nije bi prvi, ali je zbog medijske pažnje
nacionalnih razmjera inicirao na stotine sličnih nenasilnih protesta širom
Sjedinjenih Država, i dodaje:
"Sjećajući se Greensboroa, mi se
sjećamo i slavimo sve proteste sjedenja do kojih je došlo, prvo u gradovima
američkog juga, a zatim i u gradovima na sjeveru."
Jibreel Khazan kaže da je
počastvovan svojim doprinosom povijesti, ali i ističe da je izborena jedanakost
rezultat mudrosti predaka prenesenih na potomke:
"Desilo se da smo nas četvorica
uradili ono što je podstaklo vatru širom zemlje, ali sve što se dešavalo bilo
je moguće samo pod uslovom da smo vjerovali u ono čemu smo učeni."
Pedeseta godišnjica protesta sjedenja u Greensborou biće obogaćenja novim poglavljem - novootvorenim internacionalnim muzejom pokreta za građanska prava. Muzej će biti trajan izraz poštovanja naporima i borbi velikog broja Amerikanaca afričkog porijekla za ravnopravnost i socijalnu pravdu.
