Linkovi

SAD: Glasovi iz teksaškog reda  smrti


Teksas je američka savezna država u kojoj se smrtna kazna najčešće primjenjuje, a podržava je, prema istraživanju javnog mnjenja, 70 podsto Teksašana. Na području grada Huntsvillea, oko 100 kilometara sjeverno od Houstona, nalazi se najveći zatvor u Teksasu, a jedinica za izvršavanje smrtnih kazni je sastavni dio tog zatvora (inače, skoro 350 osuđenika i 10 osuđenica u teksaškim zatvorima čeka na smrt). Na gradskom području lociran je i državni univerzitet Sam Houston. Grupa studenata tog univerziteta priredila je knjigu-kompilaciju zapisa i drugih oblika umjetničkog izražavanja 50-ak osuđenika koji čekaju na izvršenje smrtne kazne. Knjiga je objavljena pod naslovom "Glasovi iz teksaškog reda smrti."

Jedan od osuđenika, autora priliga za knjigu je 31-godišnji Robert Will. Sa 22 godine učestvovao je kriminalnom aktu koji je okončan ubistvom policajca. Kada je zamoljen da napiše nešto za buduću knjigu, odlučio je pisati ne o sebi, već zatvoreniku koji je sam sebi oduzeo život.

"Moj prijatelj je zaista bio dobar čovjek koji je jednostavno napravio nekoliko loših koraka" - zapisao je, pored ostalog, Robert Wiil. On kaže da se mnogi zatvorenici iz reda na smrt bore istovremeno i sa grižnjom savjesti zbog ubistava koja su počinili i sa očajem osuđenog na smrt:

„Psiha osobe osuđene na smrt je pod ogromnim stresom. Taj teret je ogroman pritisak na um i vidio sam mnoge kako postaju potpuno nerazumni."

Uz tekstove, knjiga sadrži i druge vrste radova osuđenika na smrtnu kaznu koje Robert Will smatra pravom umjetnošću:

„Mnogo je talentiranih po zatvorima, znam da naše priče mogu zvučati mučno, ali vjerujem da će biti i onih koji to neće tako doživjeti. Mislim da među nama, osuđenicima na smrt, ima onih koji su zaista pravi umjetnici."

Ideja o knjizi potekla je od Paula Ruffina, profesora engleske književnosti i jezika na univerzitetu Sam Houston.On je studentima pomagao od početka rada na knjizi do njenog štampanja. Knjiga je po njemu glas onih koje je društvo odbacilo:

„Ono što smo željeli je dati im priliku da se izraze, da se iskažu. Željeli smo znati kako to izgleda iz dana u dan živjeti u redu za smrt."

Rekosmo, blizu 50 osuđenika je poslalo svoje radove. Na profesorovo razočarenje ni jedna osuđenica nije odgovorila na molbu. Većina osuđenika je bila sumnjičava prema projektu. Kao ilustracija, u knjizi je objavljana i fotografija jedne poderane molbe za učešće u projektu.

Paula Khalaf, jedna od sedam studenata urednika, kaže da se mnogim osuđenicima ideja svidjela:

„Jedan od osuđenika je rekao..."hvala na mogućnosti da pokažemo da nismo monstrumi, da smo ipak ljudska bića."

Prije rada na knjizi, Paula Khalaf nije mnogo razmišljala o smrtnoj kazni. Međutim, dirnule su je priče osuđenika, koji su često odrastali u rasturenim porodicama, ili su odrastali kao djeca koja su, kako je napisao jedan osuđenik, izgubila duše:

„Moram reći da sam, vidjkevči radove osuđenika, možda promijenila odnos prema smrtnoj kazni. Vjerovatno bi se sada, ako moram, izjasnila protiv te vrste kažnjavanja."

Osjećanja Jamesa Ridgwaya, jednog od studenata-urednika, sada su pomiješana i kada su u pitanju i smrtna kazna i osuđenici na smrt:

„Prva reakcija bila je simpatija... poput... pa to su zaiste priče pune tuge... A kada sam razmišljao o zločinu koji su počinili... bio sam užasnut."

Knjiga ne opisuje zločine koje su počinili osuđenici koji su dali radove za knjigu. Informacije o zločinima mogu će naći na web-stranici teksaškog Ministarstva pravosuđa.

James Ridgway kaže da je za njega rad na knjizi bio i intelektualni i emocionalni izazov:

„Čitajući priče osuđenika, javlja se neka vrsta mračnog raspoloženja. Nije bitno da li ste za, ili protiv smrtne kazne, ono što struji kroz priče osuđenika izaziva taj mračan osjećaj."

Interesovanje za knjigu "Glasovi iz teksaškog reda smrti" je veliko i to je razlog što profesor Ruffin sa studentima kojima predaje već radi na nastavku koji će sadržavati umjetnički još snažnije zapise osuđenika na smrt. I sa prvom knjigom, jedan od ciljeva je postignut: 50-ak osuđenika nisu više samo imena i brojevi:

„Ti osuđenici su sada kao ljudi koje na neki način znate, a ne samo kriminalci iz crnih hronika."

Svaki od osuđenika koji se odazvao pozivu da nešto uradi za knjigu dobio je po jedan primjerak. Osim u mnogim knjižarama, "Glasove iz teksaškog reda smrti" moguće je kupiti i on-line.


XS
SM
MD
LG