Linkovi

Svaka godišnjica Srebrenice otvara stare rane


Uz 14-tu godišnjicu genocida u Srebrenici, rodbina ubijenih ponovo po ko zna koji put prolazi kroz bolnu dilemu - da li sahraniti prvih nekoliko kostiju, ili čekati godinama da se kompletiraju posmrtni ostaci njihovih najdražih masakriranih, a zatim rasijanih po raznim masovnim grobnicama i jamama.

Mnogi odluče da sahrane prve ostatke koji budu pronadjeni. Onda se nadje neki drugi posmrtni ostatk i grobnicu ponovo treba otvoriti. Nekoliko mjeseci kasnije istraživači Medjunarodne komisije za nestale osobe nadju dodatne ostatke, i svaki put za porodicu žrtava je to kao nova sahrana njihovih najdražih.

Više od 8100 muškaraca i dječaka je ubijeno kada su snage Bosanskih Srba zauzele Srebrenicu, enklavu zaštićenu od strane mirovnih snaga Ujedinjenih naroda.

Svake godine, novopronadjeni ostaci žrtava obično se sahranjuju 11. jula na godišnjicu početka genocida u Srebrenici.

Deset godina nakon što je u DNK laboratoriji dala krv, iz Komisije su pozvali Habibu Mašić i rekli joj da imaju pozitivnu identifikaciju.

To je medjutim otvorilo nove rane.

Forenzičari su našli 90 procenata posmrtnih ostaka njenog muža.

"A djeca? Čovjek je zaćutao. Ja sam buljila u njega. Znala sam da je nešto pogrešno." Kaže Habiba Mašić, majka i surpuga žrtava Srebrenice i nastavlja: "Nisam mogla disati. Napustila sam sobu. Nisam mogla govoriti."

Rečeno joj je da su pronašli mali djelić jednog, ali ništa od njenog drugog sina i da DNK analizom ne mogu utvrditi kojem sinu pronadjeni dio pripada. Tako da ona sada ne može sahraniti, makar i taj sićušni ostatak svog djeteta pod imenom Sadam Mašić 1976-1995, ili Sadmir Mašić 1977-1995.

Nakon zločina 1995., kojeg su Ujedinjeni narodi klasificirali kao genocid, tadašnji američki državni sekretar Madeleine Albright je u Vijeću sigurnosti UN-a, pokazala slike masovnih grobnica. Washington zna šta se desilo i gdje su masovne grobnice, rekla je gospodja Albright.

Da prikrije zločin, na koji su ukazale Sjedinjene Države, Vojska bosanskih Srba koju je predvodio, optuženi ratni zločinac Ratko Mladić, je tijela rasula u desetine masovnih grobnica od kojih se neke još uvijek otkrivaju.

Medjunarodna komisija za nestale osobe je osnovana 1996. na traženje tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona, i do sada je sakupila preko 87 hiljada dijelova posmrtnih ostataka i koristeći uzorke DNK rodjaka do sada identificirali 6 hiljada 185 srebreničkih žrtava.

Ostatke jednog čovjeka smo dobili sa pet različitih lokacija, koji su do nas stigli u 11 različitih plastičnih kesa, kaže Kathryn Bomberger, direktorica Medjunarodne komisije za traženje nestalih. Ona smatra da bi se stravično prikrivanje zločina takodjer trebalo smatrati ratnim zločinom: "Ovo je najveća forenzička zagonetka koja postoji bilo gdje u svijetu. Kada smo počeli ovaj proces, svi su govorili da ih ne možemo identificirati, da je to nemoguće."

Agencija još radi na identifikaciji žrtava u Čileu, Iraku, Kolumbiji, Norveškoj i Kuvajtu. Pomagali su identifikaciju žrtava terorističkih napada u New Yorku 2001., i umrlih u azijskom tsunamiju. Ali ostaci Srebreničkih žrtava ostaju najveća operacija.

U Tuzli, Emina Kurtagić, koja, takodjer radi za Medjunarodnu komisiju za nestale, otvara teška vrata mrtvačnice u kojoj se čuvaju još ne sahranjeni ostaci srebreničkih žrtava i pokazuje: "Ovo je samo grafički prikaz ljudskog kostura na kojem rodbini objašnjavamo šta je pronadjeno, i šta još nedostaje."

876 ladica izgradjeno je da u svakoj bude jedno tijelo. Umjesto toga, u njima je 3 hiljade i pet stotina kesa, od kojih svaka sadrži kosti jedne ili više žrtava.

Ostaci sina Habibe Mašić su tu negdje i neće biti sahranjeni na 14 godišnjicu genocida sa ostalim do sada identificiranim.

Ratko Mladić, optužen za genocid, je još uvijek na slobodi, navodno negdje u Srbiji. Na snimcima koje je nedavno emitirala Televizija Fedarcije BiH, Mladić slavi rodjenje svog unuka.

"Mladić na slavlju u naručju drži svoje unuče, a kako se mi osjećamo." Kaže Habiba Mašić, majka i surpuga žrtava Srebrenice.

Kako se osjeća Rufeida Buhić, čiji je muž ubijen ranije u ratu, a 17 godišnji sin Razim prilikom pokušaja da pobjegne iz Potočara, strijeljan medju prvim. Njegov tijelo nikada nije pronadjeno.

Ona se vratila u svoj nekadašnji dom u Srebrenici osjećajući da još jedino tako može biti uz svoje nadraže.

"Ovuda su oni hodali, ovdje su radili. Tu ja želim da hodam", kaže ona.

Rufeida Buhić često odlazi do kuće u kojoj je živio prijatelj njenog sina i gdje je Razim jednom ostavio znak koliko je narastao, i nijemo stoji gledajući urezanu liniju koja označava 195 centimetara do kojih je izrastao njen sin, stalno provjeravajući svoj mobilni telefon u nadi da će je zovnuti i kazati da su pronašli barem mali dio njenog ubijenog djeteta.

XS
SM
MD
LG