Pet godina traje sukob između vlade u Khartoumu i pobunjeničkih snaga u sudanskom regionu Darfura. Stanje se i dalje pogoršava porastom banditizma, napadima pobunjenika na civile i vojnike Afričke unije, pripadnike mirovnih snaga UN-a. Tokom 2006. godini su postojale dvije pobunjeničke grupe u Darfuru - Sudanska oslobodilačka armija i Pokret za pravdu i jednakost. Čelnici prve grupe pristali su na mirovni sporazum i sa predstavnicima vlade Sudana u Khartoumu te godine potpisali sporazum o podjeli vlasti. Po ocjenama mnogih analitičara sporazum je narušen, a došlo je i do raspada pobunjeničkih snaga u 30-tak manjih grupa sa različitim ciljevima.
Michael Swigert iz Washingtonske zagovaračke grupe «Africa Action» kaže da, uz tenzije sa susjednim Chadom, međusobne borbe pripadnika tih grupa dodatno doprinose eksplozivnoj mješavini interesa u koju je uključena, od sudanske vlade naoružavana Janjaweed milicija, optužena za najgora zvjerstva protiv civila od početka konflikta 2003. godine.
Sudanska vlada je optužena za učešće u genocidu u Darfuru, a glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda je 14. jula zatražio izdavanje naloga za hapšenje sudanskog predsjednika Omara al-Bashira, optužujući ga za genocid, zločin protiv humanosti i ratne zločine. Njegova vlada je, međutim, odbacila nadležnost Međunarodnog suda.
Neki promatrači okrivljuju i vladu i pobunjenike za pothranjivanje konflikta u kojem je do sada živote izgubilo oko 300 hiljada ljudi, a raseljeno oko dva miliona.
Potpredsjendik Međunarodne grupe za krize u Washingtonu Mark Schneider ističe da je krajnja odgovornost na sudanskoj vladi i da ona ta koja treba da obuzda vlastite snage u Darfuru:
«Postoje razne organizacije sa oružjem koje ne odgovaraju nikakvoj legitimnoj vlasti, pobunjenici koji imaju svoje vlastite interese. Razne su snage angažovane. Vlada Sudana ima legalnu odgovornost da kontrolira Janjaweed miliciju. Vlada u Khartoumu, sa svoje strane, negira da naoružava Janjaweed miliciju. Postojanje te milicije je u direktnoj suprotnosti sa rezolucijom Vijeća sigurnosti iz 2004. godine koja od vlade Sudana zahtijeva da je razoruža.»
Michael Swigert iz Washingtonske zagovaračke grupe «Africa Action» kaže da oko devet hiljada pripadnika udruženih mirovnih snaga UN-a i Afričke unije, raspoređenih ranije ove godine, ne mogu održati legitimnost i kredibilitet u očima stanovnika Darfura ukoliko nisu u stanju da odbrane ni sami sebe:
«Međunarodna zajednica treba nastaviti trening pripadnika mirovnih snaga, uz učešće nekih afričkih zemalja, omogućiti im sredstva, bilo da su to helikopteri ili trening kako da se odnose prema raseljenim ljudima u kampovima. I međunarodna zajednica treba da pojača pritisak na vladu Sudana da zaustavi ograničenja u raspoređivanju i kretanju mirovnih snaga UN-a.»
Gospodin Swigert kaže da je jedan od razloga što mirovne snage nisu djelotvornije i njihov nedovoljan broj. Rezolucijom je predviđeno slanje 26 hiljada vojnika, a do sada je raspoređeno samo oko devet hiljada.
Sudan insistira na stavu da samo vojnici iz afričkih zemalja mogu biti raspoređeni u Darfuru. Mnogi eksperti smatraju da to ometa mirovne napore jer Afrička unija nema dovoljno vojnika i sredstava da sama vodi tu misiju.
Emira Woods iz washingtonskog Instituta za izučavanje politike smatra da je potrebna odlučnija akcija svih članica Vijeća sigurnosti UN- a, kao i veća financijska i druga matrijalna pomoć šire međunarodne zajednice, dok Swadesh Rana iz istog instituta, bivša šefica UN-ovog odjela za konvencionalno naoružanje, ističe da mirovne snage, prije svega, trebaju razdvojiti zaraćene strane. Ona predviđa dva moguća rješenja darfurske krize.
«Prvi, da Darfur postane autonomna pokrajina kao Istočni Timor. Međutim, previše je frakcija na terenu koje bi u tom slučaju trebalo udružiti. I, ukoliko se to desi međunarodna zajednica i UN će dobiti još jednu malu državu, koja možda ekonomski neće biti održiva. Druga mogućnost je kao u Somaliji – riješiti pitanja segregacije na terenu i dovesti različite frakcije u situaciju da shvate da postoji međunarodna podrška za njih, ali da neće trajati zauvijek.»
Ono što je hitno potrebno, i u čemu se analitičari slažu, je novi mirovni sporazum između vlade Sudana i ujedinjenog pobunjeničkog pokret sličan onom iz 2005. godine o podjeli bogatstva i vlasti kojim je okončan godišnji građanski rat između sjevera i juga Sudana koji je trajao punu 21 godinu.
