Linkovi

Nema proboja u američka kina bez snažne filmske distribucije


Zimska holivudska euforija, koja počinje dodjelom Zlatnog globusa, a kulminira najprestižnijom filmskom nagradom Oskar je gotovo na pragu. Da li će među filmovima koji će biti nominirani za najprestižnija američka, a po mnogima i svjetska filmska priznanja biti i filmova koje potpisuju bosnanskohercegovački i reditelji sa Balkana ostaje da se vidi.
Bosna i Hercegovina je u grupi zemalja čiji su autori osvojili Oskara, iako se filmovi ne samo iz te zemlje, već iz zemalja regiona, izuzetno rijetko mogu vidjeti u Sjedinjenim državama.
Šta je potrebno za snažniji proboj filmova iz jugoistočne Evrope, odnosno Balkana, na američko tržište?
Tokom nedavnog boravka u Los Angelesu o tome sam razgovarala sa više filmskih stvaralaca, glumaca, snimatelja, reditelja.... Najkraći rezime njihovih odgovora je - film je ovdje prije svega business u koji se gotovo većina te vrste businessmen-a upušta ako će ostvariti profit.

Glumac Rade Šerbedžija, ističući da ne voli ići u bioskop i ne krijući da nije gledao bosanskohercegovačkog oskarovca ”Ničiju zemlju“ Danisa Tanovića, kaže:

”Da film sa područja bivše Jugoslavije, sa Balkana, iz zemalja istočne Evrope ovdje uspije.... to mora biti nešto izuzetno, izuzetno, ne u umjetničkom smislu, nego u smislu teme. Nisam gledao ”Ničiju zemlju”.... film dobio Oskara, a ovdje, u Sjedinjenim državama nije imao distribuciju.... Šta briga ovog mog susjeda za probleme na bivšem jugoslovenskom prostoru.... baš njega briga.
Američki gledatej je naviknut da gleda američke stereotipe, krimi priče, scary movies, glupe love story.... ali, naravno, i uzbudljive filmove sa nekim velikim temama. Ako mene pitate, jako je teško pronaći neki stvarno dobar američki film koji mi se naročito svidio. Ustupci komercijalizaciji i profitu u američkoj filmskoj industriji su ogromni.“

Drugi stvaralac sa kojim sam razgovarala, direktor filmske fotografije Suki Mendečević, smatra da istočno-evropski film ima ono što filmskoj Americi najviše nedostaje. To je, kako kaže, ideja:

”Dobra se ideja plaća zlatom u Hollywoodu. Toga je, na svu sreću u istočnoj Evropi uvijek bilo. Ono što je problem koji tamošnji autori, producenti, reditelji, scenaristi.... teško mogu da shvate je da je film prije svega business, da je film proizvod koji treba da se plasira na tržište. Napraviti film i staviti ga u kino je samo prvi korak. Čitava industrija koja postoji oko plasiranja filma je nešto što je u Sjedinjenim državama dovedeno do savršenstva. Ono što je apsolutno najteže u tom dijelu posla je naći načina da se gledalac dovede u kino, plati 10... 12.... 15 dolara i da gleda strani film koji uz to ima titlove. Američki gledalac, generalno, ne voli da čita titlove jer to je još jedan faktor koji zamara. Istočno-evropski filmovi imaju tendenciju da po svom sadržaju budu mnogo dublji, da se bave slojevitijim temama kojima se američki filmovi baš mnogo ne bave.

Na pitanje šta bosanskohercegovačkom filmu treba da bi bio prikazivan u većem broju američkih bioskopa, da bi privukao veći broj gledalaca, a ne samo kritičare i mali broj istinskih zaljubljenika u sedmu umjetnost, i redatelj Neno Pervan ističe da je to distribucija:

”Jako je teško probiti se, ali primjeri u kojima je u pitanju dobar produkt, dobar film, pokazali su da takvi filmovi nađu prođu i da autori i ljudi koji su radili na tim filmovima uspijevali ostvariti potrebne kontakte. Takav je slučaj bio sa ”Ničijom zemljom“... takav je slučaj sa ”Grbavicom” koja je ovdje u Americi odlično primljena, ali ne i široko gledana. Da bi to bilo postignuto treba vam distributer, treba vam neko ko će da uloži novac u distribuciju.... Ovdje ljudi novac ulažu iz jednog jedinog razloga.... ako mogu da zarade više od uloženog.
Ono što se uvijek može organizovati su projekcije, prikazivanja filmova jednom, dva puta.... Ali, ja ne znam za neki organizovan način prezentacije bosanskohercegovačke kinematografije ovdje. Ima ljudi koji rade na tome, pokušavaju nešto, ali... interesantno.... više ih je odavde iz Los Angelesa koji pokušavaju nešto, nego ljudi iz Sarajeva, ili iz Bosne i Hercegovine.
Znam da postoji nedelja hrvatskog filma koja se dešava svake godine u dva vrlo prominentna kina. Ta je manifestacija posjećena, dolaze ljudi iz filmske industrije, bivaju ostvareni neki kontakti i tako dalje.... a onda nedostaje distribucija.
Takvo nešto bi se sigurno moglo organizovati i za bosanskohercegovačku kinematografiju. Treba ovdje biti neko ko to želi, a ja znam da ovdje ima ljudi koji to žele, i .... mora biti tamo u Bosni i Hercegovini neko ko ima želju da plasira dobar bosanskohercegovački film u Sjedinjenim državama.
Bez toga neće biti ništa.“

XS
SM
MD
LG