Prema nekim procjenama, rat u Iraku košta oko dva bilijuna dolara, a broj poginulih, i na vojnoj i na civilnoj strani, gotovo je 200 hiljada. Sukob je isto tako zauvijek promijenio način na koji američke vojne snage vode rat.
Rat je počeo na konvencionalan način: američke snage su krenule protiv iračkih sa jasnim ciljem: oboriti vladu iračkog lidera Saddama Husseina.
Dugi i razvučeni rat koji je uslijedio bio je daleko od konvencionalnog i oblikovao je način na koji će američka vojska voditi buduće sukobe.
Godine 2011., administracija predsjednika Obame odlučila se među svoje ciljeve u Libiji NE uključiti i promjenu režima, obrazloživši to greškama u Iraku.
“Promjena režima tu je odnijela 8 godina, hiljade američkih i iračkih života, i skoro bilion dolara. Ne možemo si priuštiti ponavljanje tako nečega,” rekao je predsjednik Obama.
Američke snage i njihova premoćna sila bile su sposobne munjevito skršiti vojsku Saddama Husseina i proglasiti brzu pobjedu. Ali, obuzdavanje sektaškog nasilja koje je izbilo kad više nije bilo Saddama bilo je posve druga stvar.
Analitičar Jim Thomas: “Invazija je, pokazalo se, bila lagan dio. Teški dio je očitp bila okupacija. A naše snage, optimizirane za vođenje rata protiv velike konvencionalne vojske, nisu bile spremne nositi se sa neregularnim, neuniformiranim pobunjenicima i teroristima na koje su naišli.”
Novi scenario je natjerao na promjene u praksi Pentagona, sa novim priručnicima za protupobunjeničke operacije, poboljšanim prikupljanjem obavještajnih podataka, jačim naglaskom na kulturološko razumijevanje, te bolje nošenje sa improviziranim eksplozivnim napravama.
No, dužina i cijena rata u najvećoj su mjeri oblikovali novu američku obrambenu strukturu.
“Naučili smo da će okupacije biti nevjerojatno skupe, da među političkim liderima nema puno želje da se vode operacije tako velikih razmjera, ni protupobunjeničke operacije, posebno ako će one potrajati dugo,” kaže Thomas.
S američkim javnim mnijenjem koje se okreće protiv velikih ratova, fokus se prebacio ka manje skupom kirurškom pristupu koji u ogromnoj mjeri ovisi o bespilotnim letjelicama, dronovima, timovima za specijalne operacije, te obučavanju i uvježbavanju partnera i saveznika da se sami nose sa sukobima u svojim regijama.
Takav pristup, međutim, otvara nova pitanja: jesu li lekcije Iraka učinile rat lakšom opcijom nego što je izgledao prije jednog desetljeća?
