Dok se znanstvenici, politički čelnici i aktivisti okupljaju na 19. međunarodnoj konferenciji o AIDS-u, koja se, od 22. do 27. srpnja, održava u Washingtonu, u poznatom lokalnom kazalištu prikazuje se Tonyjem nagrađena drama o ranim danima epidemije AIDS-a, kada homoseksualci nisu mogli dobiti pomoć ni od koga. Kazališni komad “Normalno srce”, Normal Heart, za prikazivanje je i planiran u vrijeme održavanja konferencije.
Ovih dana, “Normal Heart” puni washingtonsko kazalište Arena Stage. U glavnoj ulozi Neda Weeksa nastupa Patrick Breen: “Radnja se odvija u New Yorku, u ranim danima epidemije AIDS-a, kad bolest još nije imala ime nego je bila poznata samo kao bolest imunološkog sustava koja je pogađala homoseksualce.”
Weeksov se lik temelji na autoru drame, Larryju Krameru, koji je bio suosnivač organizacije za pružanje pomoći žrtvama AIDS-a; u svojim očajničkim nastojanjima, on otuđuje one od kojih traži pomoć. “Nije bio ugodan, to su govorili i ljudi u organizaciji. Vikao je, tjerao druge do suza, riječima: Ne činite dosta, ne pomažete.”
Ali Kramerov je bijes, kaže Patrick Breen, bio nužan: “Jer ako ne dižete galamu, uglavnom vas ignoriraju. Tako je to u politici, administraciji, svijetu.”
Kramer je kasnije osnovao aktivističku skupinu ACT UP koja je promijenila pristup žrtvama AIDS-a i njihovu liječenju.
Student glume Sam Game kaže da njegovi prijatelji homoseksualci vjeruju kako je opći stav danas drugačiji: “Znam da mnogi danas ne razumiju bijes koji je prevladavao onih dana.”
U svojem pismu gledateljima, Kramer za AIDS kaže “pošast do koje nije trebalo doći, koja se mogla izbjeći”.
Ali zdravstveni su djelatnici optimistični, sigurni da se bolest može iskorijeniti.
Jedna stvar koju ova drama definitivno pokazuje, to je koliko daleko smo u ovoj zemlji došli u diskusiji o AIDS-u, o HIV virusu, od onih ranih dana epidemije, osamdesetih godina.
Ovih dana, “Normal Heart” puni washingtonsko kazalište Arena Stage. U glavnoj ulozi Neda Weeksa nastupa Patrick Breen: “Radnja se odvija u New Yorku, u ranim danima epidemije AIDS-a, kad bolest još nije imala ime nego je bila poznata samo kao bolest imunološkog sustava koja je pogađala homoseksualce.”
Weeksov se lik temelji na autoru drame, Larryju Krameru, koji je bio suosnivač organizacije za pružanje pomoći žrtvama AIDS-a; u svojim očajničkim nastojanjima, on otuđuje one od kojih traži pomoć. “Nije bio ugodan, to su govorili i ljudi u organizaciji. Vikao je, tjerao druge do suza, riječima: Ne činite dosta, ne pomažete.”
Ali Kramerov je bijes, kaže Patrick Breen, bio nužan: “Jer ako ne dižete galamu, uglavnom vas ignoriraju. Tako je to u politici, administraciji, svijetu.”
Kramer je kasnije osnovao aktivističku skupinu ACT UP koja je promijenila pristup žrtvama AIDS-a i njihovu liječenju.
Student glume Sam Game kaže da njegovi prijatelji homoseksualci vjeruju kako je opći stav danas drugačiji: “Znam da mnogi danas ne razumiju bijes koji je prevladavao onih dana.”
U svojem pismu gledateljima, Kramer za AIDS kaže “pošast do koje nije trebalo doći, koja se mogla izbjeći”.
Ali zdravstveni su djelatnici optimistični, sigurni da se bolest može iskorijeniti.
Jedna stvar koju ova drama definitivno pokazuje, to je koliko daleko smo u ovoj zemlji došli u diskusiji o AIDS-u, o HIV virusu, od onih ranih dana epidemije, osamdesetih godina.
