Suočeni sa ubrzanim demografskim rastom, sa velikim povećanjem procenta nezaposlenih fakultetski obrazovanih mladih ljudi, kao i sa promjenama u informacionom okruženju, moderni autoritarni režimi sve više koriste, rekli bismo, metode i tehnike 21. vijeka kako bi zacementirali svoju moć i održali status-quo. O tome govori i William Dobson, autor knjige: „I diktatori uče: unutar globalne bitke za demokratiju“, koji kaže da nikad nije bilo teže biti diktator.
U bitci izmedju represije i slobode u 21. vijeku, obični ljudi su izišli na političku scenu, a opozicioni pokreti sve više se okreću nenasilnim metodama djelovanja. William Dobson, autor knjige: I DIKTATORI UČE: UNUTAR GLOBALNE BITKE ZA DEMOKRATIJU, kaže da je nekad cilj svakog diktatora bio da spriječi da narod dodje do oružja, a danas im je cilj da ih onemogući da izadju na ulice. „Zašto bi meni kao diktatoru bilo važno šta vi mislite? Važno je da se ne uključujete i povezujete. Samo ne smijete da se uključujete,“ kaže Dobson.
Srdja Popović, jedan od osnivača studentskog pokreta OTPOR, koji je dosta pomogao svrgavanju nekadašnjeg srbijanskog silnika Miloševića, kaže da postoji spisak pravila djelovanja - bez kojih ni jedan opozicioni pokret na može pobijediti protiv diktatora. „Potrošili smo nekih osam godina nastojeći da shvatimo koje su univerzalne vrijednosti nekog otpora i došli do tri stvari: opozicioni pokret ne može pobijediti bez discipline, planiranja i disciplinovanog nenasilja.“
Popović je istraživao najnovije pokrete protiv autoritarnih režima i kaže da se pokazuje da uspjeh nenasilnih tehnika raspršuje iluziju da su nasilni protesti efikasniji. „Iznenadićete se kad vam kažem do koje mjere je nenasilni otpor ustvari jedna moćna sila. Nenasilje je bilo efikasno u 56% slučajeva, u odnosu na 23% uspjeha kod nasilnog vida otpora. Rušenje vlasti humorom i radošću - uz ono što ustvari zovemo taktikom disperzije i niskog rizika. Lagana šetnja, lagana vožnja, upotreba boja, upotreba pjesama. I bili biste zadivljeni brzinom kojom različite grupacije, ne samo iz arapskog svijeta, nego i iz Rusije - uče jedni od drugih, što je takodje doprinos nove tehnologije.“
Popović smatra da ima sličnosti izmedju nekadašnjih protesta u Srbiji i onih koji su u Rusiji počeli nakon spornih parlamentarnih izbora. „Sličnosti počinju time što su i protesti u Srbiji i oni nedavni u Rusiji uglavnom su bili predvodjeni mladim ljudima i srednjom klasom. I oni su entuzijastični i duhoviti i koriste veoma kreativne i duhovite taktike posvuda. Osim toga i jedni i drugi su tražili slobode - posebno slobodu izbora, slobodne i fer izbore.“
Medjutim, Marc Lynch, profesor političkih nauka i medjunarodnih odnosa na Institutu za srednjeistočne studije pri univerzitetu George Washington, upozorava da i autoritarni režimi veoma brzo uče na iskustvima aktivista. I oni su uključili ista pomagala, internet, društvene medije i SMS poruke, da bi oslabili opozicione pokrete. „I to stalno nadmudrivanje je za mene jedna od karakteristika cijele decenije, od 2000. naovamo. To kako aktivisti i režimi uče jedni od drugih i iz iz iskustava drugih zemalja.“
Režimi poput egipatskog, na primjer, kaže Lynch, bili su u stanju da apsorbuju takve napade opozicije i da se adaptiraju. „Ako sad pogledate Egipat, tačno je da su novi mediji aktivistima omogućili da se organizuju, da komuniciraju i da svoje poruke rašire na inovativan način, ali onda vojni režim uzme da koristi državnu televiziju da proširi sektaške sukobe, da delegitimizira i optuži demonstrante, što im pomaže da okrenu narod protiv tamošnje revolucije.“
I Sirija je postala veoma militarizirana, a razotkrila je i jedan od velikih mitova Arapskog proljeća - uvjerenje da su antivladina osjećanja svuda veoma raširena, kaže Lynch i dodaje da primjer Sirije pokazuje da autoritarni režimi imaju podršku u bazi, gdje se značajan broj ljudi osjeća ugroženim i ustrašenim od mogućih promjena. Upravo u takvim situacijama, nenanasilni metodi opozicije su od ključnog značaja.
Sve u svemu, zaključuje William Dobson, moderni diktatori postaju lukaviji. Premda nove tehnologije i društveni mediji onemogućavaju skrivanje njihovih zlodjela, mnogi medju njima vješto koriste ista sredstva da zadrže kontrolu nad narodom.
U bitci izmedju represije i slobode u 21. vijeku, obični ljudi su izišli na političku scenu, a opozicioni pokreti sve više se okreću nenasilnim metodama djelovanja. William Dobson, autor knjige: I DIKTATORI UČE: UNUTAR GLOBALNE BITKE ZA DEMOKRATIJU, kaže da je nekad cilj svakog diktatora bio da spriječi da narod dodje do oružja, a danas im je cilj da ih onemogući da izadju na ulice. „Zašto bi meni kao diktatoru bilo važno šta vi mislite? Važno je da se ne uključujete i povezujete. Samo ne smijete da se uključujete,“ kaže Dobson.
Srdja Popović, jedan od osnivača studentskog pokreta OTPOR, koji je dosta pomogao svrgavanju nekadašnjeg srbijanskog silnika Miloševića, kaže da postoji spisak pravila djelovanja - bez kojih ni jedan opozicioni pokret na može pobijediti protiv diktatora. „Potrošili smo nekih osam godina nastojeći da shvatimo koje su univerzalne vrijednosti nekog otpora i došli do tri stvari: opozicioni pokret ne može pobijediti bez discipline, planiranja i disciplinovanog nenasilja.“
Popović je istraživao najnovije pokrete protiv autoritarnih režima i kaže da se pokazuje da uspjeh nenasilnih tehnika raspršuje iluziju da su nasilni protesti efikasniji. „Iznenadićete se kad vam kažem do koje mjere je nenasilni otpor ustvari jedna moćna sila. Nenasilje je bilo efikasno u 56% slučajeva, u odnosu na 23% uspjeha kod nasilnog vida otpora. Rušenje vlasti humorom i radošću - uz ono što ustvari zovemo taktikom disperzije i niskog rizika. Lagana šetnja, lagana vožnja, upotreba boja, upotreba pjesama. I bili biste zadivljeni brzinom kojom različite grupacije, ne samo iz arapskog svijeta, nego i iz Rusije - uče jedni od drugih, što je takodje doprinos nove tehnologije.“
Popović smatra da ima sličnosti izmedju nekadašnjih protesta u Srbiji i onih koji su u Rusiji počeli nakon spornih parlamentarnih izbora. „Sličnosti počinju time što su i protesti u Srbiji i oni nedavni u Rusiji uglavnom su bili predvodjeni mladim ljudima i srednjom klasom. I oni su entuzijastični i duhoviti i koriste veoma kreativne i duhovite taktike posvuda. Osim toga i jedni i drugi su tražili slobode - posebno slobodu izbora, slobodne i fer izbore.“
Medjutim, Marc Lynch, profesor političkih nauka i medjunarodnih odnosa na Institutu za srednjeistočne studije pri univerzitetu George Washington, upozorava da i autoritarni režimi veoma brzo uče na iskustvima aktivista. I oni su uključili ista pomagala, internet, društvene medije i SMS poruke, da bi oslabili opozicione pokrete. „I to stalno nadmudrivanje je za mene jedna od karakteristika cijele decenije, od 2000. naovamo. To kako aktivisti i režimi uče jedni od drugih i iz iz iskustava drugih zemalja.“
Režimi poput egipatskog, na primjer, kaže Lynch, bili su u stanju da apsorbuju takve napade opozicije i da se adaptiraju. „Ako sad pogledate Egipat, tačno je da su novi mediji aktivistima omogućili da se organizuju, da komuniciraju i da svoje poruke rašire na inovativan način, ali onda vojni režim uzme da koristi državnu televiziju da proširi sektaške sukobe, da delegitimizira i optuži demonstrante, što im pomaže da okrenu narod protiv tamošnje revolucije.“
I Sirija je postala veoma militarizirana, a razotkrila je i jedan od velikih mitova Arapskog proljeća - uvjerenje da su antivladina osjećanja svuda veoma raširena, kaže Lynch i dodaje da primjer Sirije pokazuje da autoritarni režimi imaju podršku u bazi, gdje se značajan broj ljudi osjeća ugroženim i ustrašenim od mogućih promjena. Upravo u takvim situacijama, nenanasilni metodi opozicije su od ključnog značaja.
Sve u svemu, zaključuje William Dobson, moderni diktatori postaju lukaviji. Premda nove tehnologije i društveni mediji onemogućavaju skrivanje njihovih zlodjela, mnogi medju njima vješto koriste ista sredstva da zadrže kontrolu nad narodom.
